Bošnjaci u bh.entitetu Republici Srpskoj (RS-u) žive kao građani drugog reda, kao neželjeni susjedi, na koje, doduše, niko ne puca, ali oni su stalno ponižavani, obespravljeni, vrijeđani. Žive u entitetu koji se smatra državom u vlasništvu Srba, žive u pravoslavnoj kvazi-državi koja ih smatra neželjenim viškom. Žive kako mogu i kako znaju, držeći se zubima za vjetar, žive usamljeni i neshvaćeni od svih. A dokle će tako – ne zna se, ističe to u intervjuu za BNN.BA Jusuf Trbić, pisac i publicista, Bošnjak koji živi i radi u Bijeljini.
Trbić je govorio i o licemjerstvu u procesuiranju ratnih zločina u Bijeljini, o dovršenju velikosrpskog projekta kroz objedinjavanje “srpskog duhovnog prostora”, te o obrazovnom sistemu koji odgaja mlade Srbe da mrze Bosnu i Hercegovinu i svoje komšije .
” Bijeljinsko Okružno tužilaštvo je prava slika odnosa prema ratnim zločinima u ovom entitetu. U izvještajima se navodi kako je to Tužilaštvo pokrenulo procese za više od 400 ljudi u vezi s ratnim zločinima, ali da su ti ljudi, uglavnom, oslobođeni. Ali ne kažu da se radi isključivo o Bošnjacima, za koje se i prije početka procesa znalo da su nevini. To Tužilaštvo do danas nije našlo, po sopstvenim saznanjima, ni jedan slučaj ratnog zločina nad Bošnjacima, na cijeloj teritoriji koju pokriva, od Brčkog do Srebrenice. Ni ubijanja, ni deportacije, ni logore, ni prisilni rad, ni rušenje džamija. Ništa od toga nije još doprlo do njih, pa čak ni ponude da im se dostave dokazi i prijave slučajevi zločina ( a to sam i ja nudio). Valjda je to razlog što je Novak Kovačević, Mladićev ratni tužilac, dobio treći mandat na mjestu glavnog tužioca.
Čitava velikosrpska ideologija zasnovana je na kultu žrtve i mučeništva srpskog naroda, koji je istovremeno i nad-narod, i vječita žrtva međunarodnih i domaćih zavjera. Druge žrtve oni ne priznaju. Za njih zločinac nije ni Milan Lukić, koji je spalio više od stotinu živih civila, najviše žena i djece, ni Goran Jelisić, o Radovanu Karadžiću da se i ne govori, oni ne priznaju ni genocid u Sreberenici, ni Keraterm i Manjaču, ni opsadu Sarajeva, ni Tomašicu, ni tuzlansku Kapiju, i čitav rat protiv Bosne za njih je isključivo “odbrambeno-otadžbinski rat”. I tako ostaje – dok se ne naredi drugačije.
Treba znati da je danas na djelu posljednja faza dovršenja velikosrpskog projekta, koja se definiše kao objedinjavanje srpskog duhovnog prostora, a temelji se na organizovanoj, državnoj politici zaborava i negiranja zločina. U takvoj situaciji teško se može zamisliti čak i jedinstveno mišljenje o nespornim činjenicama, a kamoli zajednička istina o ratu. Bojim se da se razlike, proticanjem vremena, samo produbljuju.
U velikosrpskom projektu školski sistem ima veoma važnu ulogu. On odgaja generacije mladih da ne priznaju sopstvenu državu i da mrze druge i drugačije, uči ih da slave zločince iz svog naroda i opravdavaju zločine, uče ih lažnoj, falsifikovanoj historiji, i ti mladi ljudi su temelj daljih planova za cijepanje Bosne”.
