SAFF

U Sandžaku nema jedinstva ako se nastavi polovina naroda nazivati izdajnicima

Facebook
Twitter
WhatsApp

Izvor: Novovrijeme.ba

U nedjelju su izbori za BNV, šta ovaj organ predstavlja za Bošnjake i šta im donosi?

Bošnjačko nacionalno vijeće je organ koji je definiran zakonima Srbije i predstavlja jednu vrstu mehanizma za ostvarivanje kulturne autonomije manjinskih naroda koji žive u Srbiji, takav je slučaj i sa Crnom Gorom. Kao četiri glavne, ali ne i jedine, oblasti kojima se bavi BNV jeste obrazovanje, kultura, službena upotreba jezika i informisanje. Međutim, za Bošnjake ovaj organ je i mnogo više od onoga kako ga definira zakon. BNV u današnjem obliku je nastavak onog Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka, kasnije Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka koje je formirano još 1991. godine, tada u svojstvu nepriznatog organa od strane države, ali koje je donijelo mnoge bitne odluke koje su od historijskog značaja za sandžačke Bošnjake i oko kojeg su u tom momentu bile okupljene sve snage sandžačkih Bošnjaka. Ono je 2003. godine promjenilo formu u ovo što danas imamo i što je, pak, omogućilo da Bošnjaci kroz institucije sistema legaliziju neke od odluka koje su donijeli devedesetih godina. Dakle, tada je Vijeće bilo definirano kao najviše predstavničko tijelo sandžačkih Bošnjaka koje se bavilo širim spektrom pitanja, dok je danas Zakon smanjio taj spektar nadlježnosti BNV, međutim, ne i zabranio da se ono pored ove četiri oblasti može baviti i drugim pitanjima. BNV bi trebalo da bude najviše predstavničko tiijelo u kojem će se definirati strategija sandžačkih Bošnjaka pored kulture, informisanja, službene upotrebe jezika i pisma, obrazovanja na bosanskom jeziku i strategija političkog djelovanja, mjesto gdje će se uspostavljati bošnjački koncenzus, organ koji će govoriti o ljudskim pravima i slobodama Bošnjaka, sandžačkoj dijaspori, organ koji će imati jednu vrstu diplomatske aktivnosti, organ koji će internacionalizirati pojedina pitanja koja ne mogu da se riješe kroz institucije sistema države. Odnosno legitimni organ koji treba da se bavim svim bitnim stvarima za sandžačke Bošnjake.

Govorite o onome šta bi BNV trebalo biti, kao da to do sada nije bilo?

Nažalost, pored ovog jednog kratkog perioda devedesetih godina BNV nije bilo mjesto koje je okupljalo sve relevantne subjekte u Sandžaku, prije svega zbog tog neshvatanja nacionalnog interesa koji bi trebao da prevaziđe lične, stranačke i partikularne interese. U prošlom vremenu smo imali jedan totalno destruktivni pristup ovom pitanju, tako da su stranke i grupacije koje nisu bile u BNV radile sve na njegovom diskreditiranju, pa čak i onda kada su odluke BNV bile u interesu cijelog naroda, ne shvatajući da je rušenje BNV samim tim značilo i rušenje Bošnjaka. Nadam se da je taj period iza nas, da smo i politički i nacionalno sazreli, kako u uključivanju svih relevantnih faktora u rad BNV, tako i u odgovornoj politici podržavanja onih stvari koje su u interesu naroda, bez obzira od koje političke opcije dolaze.

Šta je to dobro donijelo BNV i šta je to moglo bolje uraditi?

Bošnjaci trebaju da se odreknu jednog negativističkog posmatranja stvari i svog okruženja, kao i onog principa „što je moje najbolje je, što je tuđe najgore je“. Meša Selimović je govorio: “Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo.“ BNV je do sada uradilo dosta pozitivnih stvari koje u narednom periodu treba unapređivati, ali i napraviti neke nove korake koji, iz ovih ili onih razloga, nisu do sada napravljeni.

Što se tiče te nacionalne identifikacije, BNV je povukla historijske poteze. Usvojeni su, i od države priznati, i zastava i grb Bošnjaka, utvrđeni nacionalni blagdani, nacionalna priznanja i nagrade, ustanovljene nacionalne manifestacije, usvojena je skoro i himna, odnosno svečana pjesma Bošnjaka i što je najbitnije, poslije dugo godina osporavanja od nekih političkih i društvenih faktora, oko ovih stvari je postignut unutarbošnjački koncenzus i to više niko ne postavlja kao sporna pitanja. To je jedan veliki iskorak, jer je bilo perioda kad je recimo zastava sandžačkih Bošnjaka od pojedinih društvenih aktera nazivana „Suljovom krpom“ i kada se zabranjivalo od strane tih Bošnjaka njeno isticanje na pojedinim manifestacijama. Možda takvom stavu možemo naći opravdanje u tome što su mnoge odluke donošene netransparentno, bez javne rasprave, konsultiranja šire intelektualne elite, međutim, bez obzira na sve manjkavosti smatram da nam u kritici treba konstruktivan pristup i mnogo manje teških kvalifikacija i riječi.

Po pitanju kulturne baštine donijeta je odluka o imenovanju pokretne i nepokretne kulturne baštine sandžačkih Bošnjaka od posebnog značaja, takav je slučaj i sa pojedinim kulturno-obrazovnim ustanovama. Skoro je bila akcija obilježavanja spomen tablama kuća u kojima su živjele značajne ličnosti iz reda Bošnjaka.

BNV je aktivno učestvovalo i u procesu uvođenja bosanskog jezika u službenu upotrebu u sandžačkim Opštinama koje ispunjavaju zakonske uslove. Taj posao je urađen, uz izuzetak Priboja gdje se od strane lokalne samouprave i države vršila opstrukcija ovog procesa.

I naravno, najkomleksniji zadatak je bilo uvođenje obrazovanja na bosanskom jeziku u školama u Sandžaku, gdje je, uz sve nedostatke, urađen historijski posao. Postavljeni su dobri temelji kako bi se ovaj proces u narednom periodu unapređivao. Moram napomenuti da je u poslijednjem mandatu BNV napravilo jedan iskorak u depolitizaciji Vijeća, što je za sandžačke prilike, krupna novina.

Sve ove stvari su dobra osnova na koje se treba nasloniti naredni saziv BNV, a prije svega toga potrebno je da se za taj posao angažiraju sve relevantne grupe i pojedinci. Mi za ove izbore imamo prijavljene dvije liste, ali i pored tih ljudi sa obje liste, među kojima ima izuzetnih stručnjaka, sandžački Bošnjaci imaju još mnogo neiskorištenog potencijala u ljudstvu. Mislim da ulazimo u fazu kada su BNV potrebni stručni timovi. Međutim, sve te stručnjake možemo dovesti u BNV samo ako se predhodno napravi zdrava atmsfera i jedno jedinstvo po ovim važnim nacionalnim poslovima koje treba da uradimo. Ako bude u Sandžaku, kao do sada, atmosfera etiketiranja, onda te značajne pojedince ćemo udaljiti od BNV. Dosadašnja kampanja je velika nada da smo prevrnuli stranicu u međubošnjačkim odnosima, ali ona pokazuje da su nekada postavljene matrice iz kojih se teško izlazi u javnom komuniciranju. Mnogi bi htjeli jedinstvo ali da ne promjene retoriku. Nema jedinstva ako se i dalje nastavi polovina naroda proglašavati izdajnicima. Ipak, meni lično u ovoj kampanji nedostaje više priče o konkretnim planovima i potezima koji će se povlačiti u narednom periodu. Mislim da bi takva priča trebala zamjeniti neka opšta mjesta i teme koje se u Sandžaku vrte zadnjih 10-tak godina, možda i više.

Koji su to važni poslovi koje BNV u narednom periodu treba da uradi?

Svakako je ovdje skučen prostor da bi se govorilo o ovoj tematici na adekvatan način, ali pokušat ću iznijeti neke osnovne teze.

Dobra je stvar što je BNV u Crnoj Gori za zastavu i grb Bošnjaka u ovoj državi usvojila istu zastavu i grb kao i Bošnjaci u Srbiji. Mislim da se u narednom periodu treba raditi na uspostavljanju prisnih kontakata ova dva BNV, pa čak formiranja i pojedinih zajedničkih organa za teritoriju Sandžaka. Pored toga, treba raditi da se pored zastave i grba usaglase i nacionalne nagrade, manifestacije, pa čak i da se one obilježavaju zajednički, ako je to moguće. To su neki mehanizmi preko kojih se može uspostaviti, u ovom času, ta prekogranična kulturna autonomija Sandžaka. To je ta prva faza koja je u našim rukama. Zato nam je potrebno stvaranje jednog ambijenta saradnje i dijaloga sa Bošnjačkom strankom i Islamskom zajednicom u Crnoj Gori i suzbijanje tenzija na minimum. Jer gdje su svađe i tenzije nema zajedničkog rada i djelovanja.
Zatim, smatram da Bošnjaci posjeduju kapacitet i brojčano i intelektualno da imaju makar jedan dnevni i jedan heftični list za područje cijelog Sandžaka. Taj projekat, opet zajednički, treba da rade oba BNV i u Srbiji i u Crnoj Gori. Recimo Mađari imaju svoj dnevni list Mađar So i nekoliko nedjeljnika, dok Bošnjaci nemaju ni dnevne, ni heftične ni mjesečne novine i magazina. Dakle, taj projekat je jako važan, ne samo radi ove priče o informisanju na bosanskom jeziku i pokušaju uvezivanja ova dva podjeljena dijela Sandžaka, već i zbog jedne sandžačke interpretacije stvarnosti i prošlosti u našim državama i u okruženju. Bošnjaci treba da čuju i beogradsku i podgoričku interpretaciju društvene zbilje, aktuelnog momenta, političkih dešavanja, historije, kulture, ali prije svega moraju da grade svoju vlastitu interpretaciju. Kako ćemo to da radimo ako nemamo ni jedan naš časopis gdje se može čuti mišljenje naše elite, ako čitamo Politiku, Vijesti, Kurir, Dan.

Druga stvar, BNV na polju informisanja treba da ostane dosljedna one ideje o uvođenju redakcije na bosanskom jeziku pri javnom servisu Srbije RTS i ti zahtjevi moraju da budu glasniji. Međutim, dok se to pravo ne ostvari, BNV mora pokrenuti vlastitu produkcijsku kuću koja će snimati dokumentarne filmove o Sandžaku i Bošnjacima, snimati emisije u kojima će biti prezentirana naša kultura, tradicija, historija, geografija, turizam, emisije u kojima ćemo predstaviti naše znamenite književnike, historijske ličnosti, umjetnike, zatim emisije u kojima će se govoriti o položaju Bošnjaka, stepenu ljudskih prava itd. Takve emisije nije teško plasirati na mnogim televizijama u zemlji i okruženju.

Zatim, u oblasti kulture i kulturne baštine pred nama je, također, veliki posao. Listi pokretnih i nepokretnih materijalnih bošnjačkih kulturnih dobara treba proširiti sa značajnim spomenicima kulture koji se nisu našli na ovom spisku. Samo jedan primjer je nekropola stećaka u selu Hrta u Prijepolju, koja se našla na listi Uneska, a nemamo je recimo na ovoj listi koju je sačinio BNV. Dakle, takve stvari se moraju revidirati i dopuniti kao i ona odluka o značajnim historijskim ličnostima. Postoji još niz pojedinaca koji se nisu našli na tom spisku a to svojim djelom zaslužuju. Pred BNV je i izazov obnove nekih vrlo značajnih kulturno-historijskih spomenika Bošnjaka, kao što je nesvakidašnji spomenik kulture Musalla koji se nalazi u Prijepolju i u vrlo je teškom stanju i još nije završen proces povraćaja tog spomenika kulture, tu je i novopazarski Hamam, pa i obnova nekadašnje sjeničke Tvrđave i mogi drugi spomenici za čije nabrajanje je potrebno više prostora.

Svakako da BNV treba raditi i na polju izdavačke djelatnosti, kako sadašnjih književnika i mladih pera kojih je Sandžak pun, ali posebice obratiti pažnju na književnu zaostavštinu naših velikih pisaca poput Muhameda Abdagića. Nedopustivo je da mnoga djela ovog velikog pisca i danas se nalaze u rukopisu, daleko od očiju čitalaca.

Koliko sam upoznat pri BNV djeluje i Društvo historičara Sandžaka, krajnje je vrijeme da u narednom mandatu sandžački Bošnjaci dobiju djelo kakvo je Historija Sandžaka, mi na tom planu skoro da nemamo ništa što je sabrano na jednom mjestu, izuzmemo li ono što je radio gosp. Crnovršanin. Imamo paradoks da se skoro pojavila Historija Sandžaka na engleskom jeziku od stranih autora, a da nemamo nešto tako na bosanskom jeziku. Također, mi nemamo niti jedan turistički vodič za Sandžak, nemamo ga ni na našem jeziku ni na nekom od stranih jezika itd.

Mi moramo u narednom periodu napraviti pomake i u očuvanju sandžačke sevdalinke, koja predstavlja jedan poseban ogranak bosanske sevdalinke. Dobar primjer kako se to radi je Institut za sevdah koji je osnovao rah. Omer Pobrić. Smatram da mi imamo potencijala za to, imamo iskusne pojedince na ovom polju, ali i sve brojnuju mlađu generaciju koja se zanima za očuvanje naše sevdalinke kao i njeno prilagoođavanje sadašnjem momentu i publici.

Što se tiče službene upotrebe jezika i pisma mi smo u četiri opštine zadovoljili onu zakonsku proceduru i uveli bosanski jezik u službenu upotrebu. Moramo nastaviti sa insistiranjem za uvođenje bosanskog jezika u Priboju, ali i u praksi sprovesti ono što zapravo predstavlja službena upotreba bosanskog jezika i pisma. Ulice i nazivi mjesta moraju se ispisati na bosanskom jeziku i latinici, ali i dokumenta koja se izdaju u javnim ustanovama moraju biti na bosanskom jeziku i pismu. Posebna je tema promjena naziva ulica i trgova, koja se nisu desila u svim sandžačkim gradovima, zatim utvrđivanje tradiconalnih naziva mjesta i toponima u Sandžaku i njihovo obilježavanje itd.

Vijeće mora da ima u narednom periodu i pojačanu diplomatsku aktivnost, moramo obratiti posebnu pažnju na mnogobrojnu sandžačku dijasporu, uspostaviti unutar Vijeća možda posebnu ustanovu Maticu iseljenika Sandžaka ili minimum stalni Odbor za dijasporu. To su samo neke stvari na kojima moramo raditi a o kojima smo , nažalost, vrlo malo čuli u dosadašnjoj kampanji.

Dakle, ne treba negirati dosadašnje uspjehe Vijeća, već na tim velikim i značajnim temeljima nastaviti zidati našu bošnjačku, sandžačku kuću. Pojedini lideri i grupacije moraju shvatiti da od njih ne počinje svijet, historija, Sandžak i da je nama potreban kontinuitet djelovanja.

Kakvo je Vaše mišljenje o sandžačkoj politici?

Problem je što u Sandžaku nije postojala koherentna politika, pa čak nisu postojali ni kontakti između sandžačkih lidera. Šta više, imali smo jednu neprimjerenu borbu između njih. I do sada smo imali situaciju da su lideri mogli praviti dogovore sa beogradskim političarima ali nikako među sobom. To se mora promjeniti. Vidimo da u zadnje vrijeme se čuje taj poziv na jedinstvo i kao da se osjeća da su određeni lideri shvatili da bez jedinstvenog nastupa prema Beogradu ne može se ništa ostvariti. I zato takve inicijative treba podržati. Ako postoje neki problemi koji se brzo ne mogu rješiti, kao što je pitanje jedinstva Islamske zajednice, treba sarađivati i zajednički djelovati na onim poljima gdje postoji saglasnost, a takvih je pitanja 90%. Beogradska strategija je da nas trajno drže posvađanim i mi ne trebamo zbog jednog ili dva pitanja gdje ne postoji saglasnost da proces nacionalnog koncenzusa držimo na nuli. Druga stvar, sandžački lideri moraju shvatiti da se jedna politika mora voditi u Prijepolju, Priboju, Novoj Varoši, gdje su Bošnjaci ili manjina ili polovina stanovništva a druga u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici. U ovim prvim grdovima se na poguban način odražavaju te bošnjačke podjele. Zato je nama potrebna jedna nacionalno odgovorna politika. Danas se Sandžak brani upravo ovdje, gdje nacionalistička srpska politika ima za cilj da termin Sandžak uništi i svede ga na Novi Pazar, Sjenicu i Tutin, što je samo prva faza totalnog ukidanja pojma Sandžak. Protiv mene su pokretane peticije srpskih stranaka složno od „demokratske“ DS do radikala, traženo je od tužilaštva da pokrene postupak za protivustavno djelovanje, samo zato što sam u prijepoljskom listu Polimlje objavio jedan tekst koji je pratila ilustracija sa kartom Sandžaka. To je samo jedan od primjera pritiska koji je u tom djelu Sandžaka prisutan.

Šta je onda potrebno raditi, kako djelovati?

Vrlo je važno zajedništvom poduprijeti ovu sandžačku priču u ovim područjima gdje su Bošnjaci brojčano slabiji. Nešto slično kao što se radi sa projektom Domovina u entitetu Republika Srpska. Pored toga, od izuzetnog je značaja da se i terminološki Sandžak vraća u taj crnogorski dio. Na tome iznova mora insistirati Bošnjačka stranka koja polako, ali sigurno, vraća povjerenje Bošnjaka. Nadam se da će kako raste ovoj stranci rejting u bošnjačkom korpusu srazmjerno rasti i njihovi politički zahtjevi prema Podgorici. Nedopustivo je da bošnjački političari u Crnoj Gori termin Sandžak mjenjaju sa terminom Sjever Crne Gore. Mogu shvatiti da to rade srpske ili crnogorske partije, ali nikako ne shvatam one Bošnjake koji prihvataju takvu terminologiju. Što se tiče srbijanskog djela, glavna bitka se vodi u Prijepolju i Priboju. Ne znam da li se nekada naši političari u Novom Pazaru upitaju zbog čega je sjedište Milešavske eparhija u Prijepolju. Zbog čega je vladika Mileševski jedan od pet vladika koji sjede u sinodu SPC a koji obuhvata prostor skoro pa bivše Jugoslavije. Da li im ovo govori o značaju Prijepolja i Polimlja za nacionalističku srpsku politiku. Dok nijedna važna bošnjačka institucija nema svoje sjedište u Prijepolju. To govori o našoj nezrelosti i o onom pogledu o kojem sam govorio a koji doseže samo do Amiraginog hana koji se nalazi u centru Novog Pazara.

Šta je sa statusom Sandžaka, povremeno čujemo glasove i zahtjeve za njegovom autonomijom?

Naša politika bi u narednom periodu morala naći saveznike za ideju Sandžaka i u srpskom i crnogorskom narodu. Mi smo imali taj slučaj tjekom II svjetskog rata, pa i poslije njega. Mi ne možemo pitanje statusa Sandžaka postavljati kao samo bošnjački projekat, ili ne na ovaj način kako to danas tražimo, odnosno regionalnu autonomiju za sve građane. Ako mi taj projekat gledamo samo sa aspekta Bošnjaka onda nemamo prava da tražimo autonomiju i za Srbe i Crnoogorce jer oni to danas neće. U tom slučaju mi treba da govorimo o nekom vidu personalne autonomije samo za bošnjačko stanovništvo po uzoru kako to traže Srbi na Kosovu. Međutim, ja mislim da je bolji put da tražimo saveznike i istomiišljenike među demokratski opredjeljenim Srbima i Crnogorcima. Da težimo konceptu modernih evropskih prekograničnih regija građanskog tipa. Mislim da će period koji slijedi povećati demokratski potencijal u ovim drugim narodima sa kojima Bošnjaci žive i da ćemo moći sarađivati na ovom pitanju, da ćemo imati istomišljenike među srpskim i crnogorskim intelektualcima isto onako kako su imali iste vizije Sreten Vukosavljević i Rifat Burdžević Tršo. Volio bih da u narednom periodu imamo jednu sandžačku multietničku političku snagu koja će govoriti o rješavanju statusa Sandžaka, nešto slično kao što imamo LSV Nenada Čanka u Vojvodini, ili u gorem slučaju da imamo regionalne sandžačke srpske i crnogorske političke partije koje će baštiniti ideje Sretena Vukosavljevića, sandžačkog Srbina koji je bio prvi i jedini predsjednik pokrajine Sandžak i koji je odbio da potpiše njeno ukidanje. Nama to danas izgleda skoro pa nemoguće, međutim, za to je potrebno da se i Bošnjaci mjenjaju, da mjenjaju svoju retoriku i političko djelovanje.

Almir Mehonić je član NUNS-a i Međunarodne federacije novinara Dopisnik i saradnik mnogih značajnih listova i nedjeljnika u regionu. Njegovi tekstovi,analize i kolumne objavljivane su na Aljazeera Balkans online, u Avazu, Saffu, Kulinu, Blicu, Danasu, Borbi, Bošnjačkoj riječi i mnogim drugim štampanim medijima, publikacijama i portalima. Tekstovi su mu prevođeni na engleski, francuski i njemački jezik. Objavio je knjigu “Sandžački čvor” i urednik je Diwan kompleta “Luksemburški Bošnjaci – tradicija i integracija” . Osnivač je i glavni i odgovorni urednik magazina nna bosanskom, njemačkom i francuskom jeziku Diwan.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA