Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živio je čovjek po imenu Abdullah, a zvali su ga Himar (Magarac). Abdullah je bio veliki šaljivdžija i s vremena na vrijeme nasmijavao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi se sreli.
Međutim, Abdullah je imao veliku slabost koja se zvala konzumiranje alkohola, zbog čega ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kažnjavao, ali bi on i nakon toga pio alkohol. Jedanput su ga doveli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga kazni zbog pijenja alkohola, pa je jedan od prisutnih muslimana rekao: ”Allah ga prokleo! Do kada će više to činiti?!”
Čuvši to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne proklinjite ga! Allaha mi, ja znam da on voli Allaha i Njegovog Poslanika.”
Grijesi su bolesti duše jednako kao što su razna fizička oboljenja bolesti tijela. I kao što na bolesnika, koji boluje od neke teške fizičke bolesti, gledamo sa empatijom i saosjećanjem, ponavljajući riječi dove i zahvalnosti Allahu: ”Hvala Allahu, Koji nam je podario zdravlje i sačuvao nas bolesti kojima je iskušao mnoge ljude”, tako isto i na ljudske grijehe moramo gledati kao robovi, a ne kao gospodari, i moramo ih sažaljevati i zahvaljivati Allahu što nas je spasio i zaštitio od grijeha u koje su neki ljudi upali. Jer, Allaha mi, niko od nas ne ustrajava na Pravom putu svojom snagom i umijećem, već Allahovom pomoći i milošću.
Zatim, svako od nas ima grijeha koji su drugim ljudima nepoznati, zato što nam ih je Allah pokrio, pa je od edeba da onaj čiji su grijesi pokriveni ne sramoti i ne otkriva tuđe grijehe, da Allah ne bi otkrio njegove grijehe, jer je nagrada sukladna djelu.
Ovo što smo kazali nije izgovor za grijehe, niti podsticaj da se oni čine i podcjenjuju, već poziv da promijenimo percepciju prema muslimanima grješnicima. U svakom ljudskom biću postoji sjeme ili klica dobra, pa se ne ponašajmo kao da su u našim rukama ključevi Dženneta i Džehennema.
Da, hidžab je muslimankama obavezan, ali ko kaže da muslimanke koje ne nose hidžab ne poste, i ne klanjaju, i ne uče Kur’an. Svi poznajemo djevojke muslimanke koje ne nose hidžab i kojima od islama ne fali ništa drugo osim hidžaba. Stoga sa njima moramo biti ljubazni i na najljepši način, mudro i blago im pokušati ukazati na važnost ovog propisa u islamu.
Da, namaz je stub vjere i prvo za šta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu. Međutim, svi mi poznajemo muslimane koji ne klanjaju namaz, ali ako neko uvrijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, takav će, iz ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, stati u njegovu odbranu makar se sav svijet digao protiv njega. Takvom muslimanu ne možeš kazati: ”Tvoja ljubav prema Poslaniku je lažna. Jer, da ga voliš ti bi ga slijedio i klanjao namaz.” Umjesto toga, takvom treba reći: ”Kako je divna i veličanstvena tvoja ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, još kad bi tu ljubav krunisao obavljanjem namaza.”
Onaj koga nadjača njegova strast, pa upadne u grijeh, nije nevjernik, već je čovjek koji je upao u iskušenje i kojem je šejtan njegova loša djela prikazao lijepim, pa ga uzmi za ruku i povedi ga ka Allahu, umjesto da pomažeš šejtanu protiv njega. Ništa ljude ne može privući Pravom putu kao blagost i pozivanje na najljepši način, te lijep i blag govor.
Nema većeg grijeha od politeizma ili širka, a ipak je Allah, dželle šanuhu, rekao Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima.” (Ali Imran, 159.) Allah je pohvalio Posalnikovu blagost prema idolopoklonicima, a muslimani su preči da se prema njima blago i lijepo postupa.
Faraon nije bio samo politeist i obični nevjernik, već je govorio:“Ja sam gospodar vaš najveći!” (En-Nazi'at, 24.), pa mu je i pored toga Allah poslao Musaa, alejhi selam, i naredio mu da mu se obrati blagim riječima, ne bi li se pobojao, pokajao i povjerovao u Allaha.
Pa ako se daija tako treba odnositi prema onome ko govori: ”Ene rabbukumul-e'ala – Ja sam gospodar vaš najveći”, kako bi onda tek trebao da se odnosi prema onome ko govori: ”Subhane rabbijel-e'ala – Neka si slavljen Gospodaru moj, Uzvišeni!”, pa makar takav činio određene grijehe.
