Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH je objavilo konkurs “Pišem ti bosančicom” u kojem se pozivaju svi dizajneri i umjetnici da pošalju svoje likovne i umjetničke radove vezane sa motivima bosančice. Konkurs je objavljen kao dio projekta Dijalog za budućnost, a koji se provodi u saradnji sa UNICEF-om, UNESCO-om i Predsjedništvom BiH.
Na prvi pogled ovo izgleda kao promoviranje bosanske umjetnosti i kulture, ali ono što se podvaljuje pod ovim projektom je prodavanje svega onoga što je bosansko.
Na internet stranici Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH (www.ulupubih.com.ba), u objašnjenju konkursa prikazan je i prošireni naziv ovog takmičenja, a u njemu stoji: “Pišem ti bosančicom, starom srpskom ćirilicom, starom bosanskom ćirilicom, starom hrvatskom ćirilicom”
Izgleda kako neki umjetnici i dizajneri Bosne i Hercegovine (sigurno ne svi) rade ono što je radio Vuk Karadžić u svoje vrijeme, kradu bosansko i daju im srpske i hrvatske prefikse. Treba očekivati vrijeme kada ćemo svi morati da prihvatio kako to nije bosančica, nego možda “srbančica” ili “hrvatica”.
Gramatika bosanskog jezika – Bosančica – zaboravljeno autentično bosansko pismo
U vrijeme X vijeka u Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji pa i u Bosni formirana je bosanska ćirilica ili bosančica. Pod utjecajem i sa primjesama glagoljice, ali i čistog narodnog (izvornog) govora, to pismo su odlikovala staroslavenska slova, sa uvedenim novim znakovima. Oblikom i pravopisom bosančica se razlikovala od bugarske i srpske ćirilice. Za tu ćirilicu upotrebljavaju se različiti nazivi: najčešće bosančica, zatim bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, bosansko pismo, a tendenciozno i nenaučno upotrebljavali su se i nazivi hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, pa čak i naziv srpsko pismo.
Postojala su dva oblika bosančice kroz njen viševjekovni razvoj:
1. Ustav, ustavno pismo, koje se odlikuje oštrinom oblika, skladnim štamparskim izgledom. Njime su pisane POVELJE, LISTINE i pisma BOSANSKIH VLADARA i VISOKOGA PLEMSTVA (pa i sama Kulinova povelja). Takva ustavna bosančica bila je u upotrebi od X do XV vijeka.
2. Negdje od XIII vijeka uobličava se drugi tip bosančice – kurzivna rukopisna bosančica, sa slobodnijim formama slova, nastala pod utjecajem latiničke kurzive, da bi tokom XVII iXVIII vijeka bosančica dobila formu bosanskog brzopisa. To je rukopisna bosančica. Ona se upotrebljava kroz gotovo čitav turski period sve do početka XX vijeka i otpočinjanja četvrte faze razvoja bosanskog pisanog jezika.
Paleografske (slovne) osobine bosančice svode se na težnju ka jednostavnijim oblicima i prilagođavanjima zahtjevima narodnog jezika. Čisti narodni govor i ikavizam, kao odlika bosanske zapadne štokavštine, odraz su izvornosti bosansko-humske pismenosti, razvijane bez presudnog utjecaja sa strane. Mnogi poznati i nepoznati klesari i pisari srednjovjekovnog starobosanskog jezika urezivali su natpise u kamenu i pisali jednostavnim jezikom. Njihova grafija bila je pojednostavljena, tipično bosanska, a ona se razlikovala od klasične ćirilice. Bosančica je imala ujednačena grafijska (slovna) i jezička (izgovorna) obilježja u srednjem vijeku. U drugoj i trećoj fazi bosanskoga jezika upotrebljavala se i prilagođavala vremenu i praktičnoj upotrebi sve do početka XX vijeka.
Prvu fazu bosanskog pisanog jezika odlikuju sljedeće osobine:
stara dijalekatska baza zapadnoštokavskog narječja
međudijalekatska ujednačavanja unutar te šire zapadnoštokavske baze
kontinuitet govornog i pisanog jezika. Tijesna veza među njima uvjetovana je time što bosansku srednjovjekovnu pismenost odlikuje jedna izrazita spečificnost: pretežno svjetovni karakter centara te pismenosti. To znači da je mnogo veći i utjecajniji dio pisane aktivnosti obavljan u vladarskim i velikaškim kancelarijama, a manji u crkvi, samostanima i među svećenicima;
vrlo rano uočava se govorna i grafijska originalnost pisane riječi na bosansko-humskom tlu i unutarnja povezanost između govorne izvornosti (zapadna štokavština) i grafijske originalnosti (bosančica);
stalna težnja ka jasnoći narodnog izraza u samim tekstovima, uvjetovana, prije svega, pretežnim svjetovnim karakterom te književnosti, ali i okolnošću što su njena glavna dostignuća bila u epigrafici i „epitafici“, koja kao vrsta pismenosti sama po sebi traži konciznost i jasnoću izraza;
u vezi sa ovim odlikama spomenika bosansko-humske pismenosti (skupa sa formiranjem svijesti o pripadnosti tih spomenika zajedničkom kulturnom i jezičkom jezgru), formira se i svijest o jeziku, odnosno o jezičkoj pripadnosti toga pisanog manira.
Pred kraj prve faze razvitka pisane riječi na bosansko-humskom tlu u pisanim dokumentima javljaju se i prvi sačuvani spomenici o samom tom jeziku. Konstantin Filozof (pisac s kraja XIV i početka XV vijeka) u svome spisu Skazanie izjavljeno o pismeneh, uz bugarski, srpski, slovenački, češki i hrvatski jezik navodi i bosanski jezik. Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika nalazi se i u notarskim knjigama grada Kotora.
Dana 3. jula 1436. godine mletački knez u Kotoru kupio je 15-godišnju djevojku „bosanskoga roda i heretičke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevenu“.
Na taj način i samim imenovanjem bosanski govorni i pisani jezik već u XV vijeku prati izgrađena svijest o njegovom postojanju, koja se iskazuje i nazivom toga jezika, istim onim nazivom koji je danas u zvaničnoj upotrebi.
U vremenu s kraja XV i početka XVI vijeka otpočinju dva važna vanlingvistička procesa koja će ostaviti traga i na sam razvoj bosanskog govornog i bosanskog pisanog jezika. To su islamizacija i migracije. I jedno i drugo dešavalo se u granicama Bosanskoga pašaluka. Islamizacija utječe na glavne pravce razvoja pisane i govorne riječi bosanskoga jezika, a migracije na dijalekatske premještanja i promjene u samoj govornoj bazi, kao i na usmeni naddijalekatski (odnosno međudijalekatski) bosanski jezik.
Natpisi na stećcima
Pravi počeci bosanskog književnog jezika javljaju se u posebnom vidu originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne i Huma. To je epigrafika, natpisi na kamenu, tj. lapidarna („kamena“) pismenost. Bosansko-humska epigrafika po svojoj originalnoj književnoj vrijednosti i jezičkoj zanimljivosti ide u sami vrh južnoslavenske epigrafike.Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je slučaj sa Bosnom i Humom. To su, prije svega, epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, čuvenim stećcima, uglavnom bogumilskim. Pisani su bosančicom, a samo u rijetkim i izuzetnim slučajevima glagoljicom, odnosno poluoblom bosanskom glagoljicom.
Umjetnost stećaka, pa tako i ispisanost na bosančici, razvija se i traje u vremenu od XIII do XVI vijeka i to na precizno omeđenom prostoru: unutar najširih granica srednjovjekovne bosanske države. Najstarija žarišta stećke pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni, a treći centar te pismenosti je okolina Vidoške (današnjeg Stoca).
Najveći broj natpisa sa ovog područja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radimlje i Stoca. Značajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se u okolini Blagaja, kao sjedište humske vlastele, zatim u dolini Lašve, te u bosanskom Podrinju (jugoistočna Bosna) od Foče do Vlasenice i Srebrenice. Veći broj epitafa pronađen je u najnovije vrijeme na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine.
Među nekropolama stećaka najznačajnija je Radimlja kod Stoca, zatim nekropole u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidnjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, u Bjeloslavljevićima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjskim vratima kod Kupresa.
Vremenom su mnogi natpisi na stećcima oštećeni ili potpuno uništeni, pa ih je teško ili skoro nemoguće rekonstruisati. Naročito je upečatljiv primjer zauvijek propalog teksta na kamenu stećka koji je stajao u Donjoj Zgošći kod Kaknja, a danas se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Ti natpisi prilagođeni su živim oblicima narodnog govora, ali i zahtjevima za konciznošću, za krajnjom jasnoćom i jednostavnošću izraza. Na epitafima stećaka uočljiv je visoki stepen ujednačenosti u prisustvu zapadnoštokavskih osobina. Tu se njeguje jedan širi bosanski pisani manir, za koji je neročito karakterističan ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro (greblje i sl.)
Mada bosansko-humske stećke kao cjelinu odlikuju neke zajedničke srednjovjekovne jezičke crte, ipak se uočavaju dva najizrazitija jezičkostilaska kruga stećaka: hercegovački i bosanski. To na svoj način ostavlja odraza i na neke jezičke osobine, odnosno razlike u samim natpisima. Na hercegovačkim stećcima prisutnije su istočnoštokavske osobine sa ponekom lokalnom jezičkom crtom, dok su oni srednjobosanski i zapadnobosanski, odnosno zapadnohercegovački sa izrazitijim odlikama zapadne štokavštine. Riječ je o jednoj teritorijalnoj međudijalekatskoj ujednačenosti jezika natpisa, a također i u ujednačenosti u dužem vremenskom rasponu od nekoliko vijekova. Visok stepen jezičke i paleografske (slovne, grafijske) ujednačenosti natpisa na stećcima svejdoče o pisanom maniru srednjovjekovnoga bosanskog književnog jezika – razvijenom zaključno sa XV vijekom i završetkom prve faze formiranja bosanskog pisanog jezika.
Najpoznatiji kovači koji su ujedno i prvi originalni „pisci“ odnosno „pjesnici“ bosanskoga jezika (prve njegove faze) jesu:
Prodan i Miogost u srednjoj Bosni,
Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca,
Bratjen u Travunioji,
Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolini Stoca,
Nikola Dragoljević i Dragoje u Podrinju,
Ugarak u Vrhbosni (današnjem sarajevu).
Među njima su naročito glasovita dva „mramorna neimara“ iz druge polovine XV vijeka kada je bosansko-humska umjetnost stećaka i njihovih zapisa dostizala vrhunac. To su
kovač Grubač i dijak Semorad iz okoline Stoca,
tvorci najautentičnijih stećaka i njihovih epitafa u Radimlji.
Bosna je od samih početaka svoga postojanja bila izložena raznovrsnim utjecajima. Nalazila se na raskrsnici evropskih i vanevropskih civilizacija, religija i država. Takav njen položaj uvjetovao je i rane početke pismenosti. Prvi pisani spomenici na bosansko-humskom tlu potiču s kraja X ili početka XI vijeka. Na osnovu njih samih ne može se utvrditi ranija pismenost i vrijeme u kojem počinje književni rad na ovim prostorima. Uporedo sa grčkim i latinskim pismom, nakon pokrštavanja slavenskog stanovništva prodrla je i slavenska pismenost u ćirilsko-metodskom duhu, a čak se razvija i vlastita književnost na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije.
Ćirilica je u Bosni i Humu bila raširenija pa je i ćiriličkih spomenika sačuvano više. Najveći broj ih je nestalo u stalnim borbama između istočne i zapadne crkve, i mađarskim invazijama na Bosnu i Bosansku crkvu. Mnogi od tih spomenika nestali su i u toku viševjekovnih turskih ratova. Ustaljujući se kao domaće pismo, ćirilica vrlo brzo dobija i neke svoje izrazite grafijske (slovne) odlike. Ona se izdvaja i razlikuje od klasične istočne (makedonsko-raško-zetske) ćirilice.
To je zapadna ćirilica, tj. bosanska ćirilica ili bosančica.
Sačuvani bosanski spomenici na bosančici dijele se u nekoliko vrsta:
crkveni rukopisi na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije sa elementima živog narodnog govora
tekstovi dati u vidu zapisa na marginama rukopisa
natpisi na stećcima i građevinama
povelje i pisma bosansko-humskih vladara upućene susjednim zemljama i njihovim vladarima
tzv. lijepa književnost, sa slabim tragovima i ostacima, ali ipak prisutna i sačuvana u bosansko-humskom pisanom nasljeđu.
Među svim pisanim spomenicima bosanskog jezika najveći značaj imaju Humačka ploča i Kulinova povelja ili Povelja Kulin bana.
Humačka ploča je natpis na kamenu s kraja X i početka XI vijeka, najstariji pisani spomenik na prostoru zapadno od Makedonije. To je natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškoga u zapadnoj Hercegovini.
Kulinova povelja napisana je 29. augusta 1189. godine i upućena Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni i garantira im punu sigurnost, pozivajući na prijateljstvo i međusobno povjerenje. Original povelje nalazi se daleko od Bosne, u biblioteci Akademije nauka u Petersburgu (Lenjingrad), a njena kopija čuva se u Dubrovačkom arhivu. Tekst Povelje u latiničkoj transkripciji glasi:
U ime Otca i Sina i svetago Duha.
Ja, ban bos'nski Kulin, prisezaju tebje, kneže Krvašu, i vsjem građam Dubrov'čam, pravi prijatelj biti vam od sele i dovijeka.
I prav goj držati s vami i pravu vjeru – dokole s'm živ.
Vsi Dubrovčane, kire hode po mojemu vladaniju trgujuće, godje si kto hoće krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov i pravim srdcem držati je, bez vsakoje zledi – razvje što mi kto da svojov voljov poklon.
I da im ne bude od mojih č'stnikov sile.
I dokole u mne budu – dati im s'vjet i pomoć, kakore i sebje, kolikore moge, bez v'sega zloga primisla.
Tako mi Bože pomagaj i sije sveto evanđelje.
Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od rođž'stva Hristova tisuća i s'to i osam'deset i devet ljet’., mjeseca avgusta, u dvadeseti i deveti d'n’, usječenie glave Jovana Krstitelj.
