Piše: Dr. Selman ibn Fehd el-‘Avde
Izvor: www.islamtoday.com
Preveo i obradio: Nedim Botić
Ovaj članak sadrži neke grube riječi za one koji su odabrali put nasilja. Međutim, smatram prikladnim takav ton koji odstupa od mog uobičajenog stila govora, kako bih se suprostavio ljudima koji uzimaju oružje s ciljem oduzimanja ljudskih života i uništavanja društva do temelja. Kad sam govorio o El-Kaidi pojedini moji dragi prijatelji su se zabrinuli, upozorivši me da ću biti izložen napadima na moju čast, pa možda i nečemu gorem. Međutim, objasnio sam im da situacija zahtijeva da o njoj govorimo jasno i otvoreno i da uopće nije bitno šta će pojedini ljudi reći.
Zločin a ne džihad
Uporno sam zvao i podsticao naše iskrene učenjake i tragaoce za znanjem – i dalje ih pozivam – da opisuju stvari njihovim pravim imenom i da termin džihad (pojam bogatog značenja koji se nalazi u izvorima naše vjere) ne povezuju s aktivnostima ovih ubilačkih organizacija koje ubijaju nedužne ljude i narušavaju sigurnost zajednica širom svijeta – bez obzira radilo se o muslimanskim ili nemuslimanskim sredinama – budući da je izvršavanje takvih strahota i uzimanje civila za mete napada kategorički zabranjeno u islamu.
Danas moram naglasiti koliko je važno da osudimo užasavajuća i zločinačka djela koja se širom svijeta čine u ime islama i koja se pogrešno predstavljaju kao ‘džihad’. Moramo razotkriti ta djela i ljude koji ih sprovode tako što ćemo ih imenovati onim što oni jesu, bez obzira da li se oni sami nazivali El-Kaidom, ili džihad pokretom, ili vojnom organizacijom ili ‘Islamskom državom’! Nije dovoljno da samo dajemo blijeda saopćenja ili općenite dvosmislene izjave.
Istovremeno, moram naglasiti da svaka država na svijetu ima pravo na odbranu od vanjske agresije i na sprovođenje otpora spram uljeza i okupatorskih snaga. Ovo je i međunarodno pravo, priznato od strane svih država. Međutim, izvršavanje ovakvog legitimnog otpora ne opravdava niti može poslužiti kao izgovor za napade na civile i nedužne, bez obzira gdje se oni nalazili.
Nije dovoljno samo da se oglasimo. Stvari su već izmakle kontroli. Kriza je nagrizla intelektualno i kulturno jezgro našeg društva. Stoga, apelujem i na sebe i na moju sabraću islamske daije da osudimo ovo zlo najjasnijim i nedvosmislenim terminima; zlo koje je prouzrokovalo krvoproliće, uništavanje društava, i kaljanje časnog imena vjere islama. Ono takođe narušava naš razvoj, unazađuje naše države, podstiče kršenje prava na ljudski život, istovremeno napadajući kako temelje islama, tako i temeljne ljudske vrijednosti.
Stoga, moramo voditi računa da ne učinimo nejasnim našu poruku razmatranjem drugih zlodjela u isto vrijeme dok govorimo o ovom problemu, tako ih povezujući međusobno. Neki neuki ljudi bi mogli tvrditi da opravdavamo takva zlodjela ili tražimo izgovor za njih. Zaista, ne treba podizati pitanje terorističkih napada, dok diskutujemo o društvenim i političkim pitanjima, ili medijima, pa da kažemo: “Ovo je uzrok toga. Izbjegnite ove greške tako da ne dajete povoda za ekstremizam…”
Ovo nije dobar način za rješavanje stvari. Neki od tih ljudi bi mogli pomisliti da imaju izgovor za djela nasilja ukoliko primijete nešto što im se ne dopada. Potrebno je da načinimo jasnu distinkciju između različitih problema, i da vodimo računa o načinu izlaganja, kako ne bismo nenamjerno ostavili negativan utjecaj na takve ljude.
Potrebno je biti oprezan pri korištenju riječi ‘ali’ i ‘međutim’, riječi zbog kojih pojedini mladi ljudi mogu pogrešno shvatiti da ono o čemu govorimo ima mnogo načina gledanja, te se može i tumačiti na različite načine. Problematika o kojoj govorimo se odnosi na slijepe građanske sukobe, gdje “svaki put kada se učini da su došli do kraja, oni se nastave”, kao što je to opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnoj predaji opisujući iskušenja Sudnjeg dana.
Teret suzbijanja ovog razdora i pojašnjavanja kako on krši pravila islamskog učenja pada na iskrene učenjake i propovjednike islama koji ne strahuju od cenzura drugih i koji ne oklijevaju da zločin nazovu zločinom, bez obzira na posljedice.
Nije me briga što će me pojedini ljudi kojima se ne dopadaju moje riječi optužiti da radim za ovu ili onu interesnu grupu, ili da sam „vladina lutka”. Allah mi je dovoljan svjedok za ono što kažem. Moja osuda terora proizilazi iz moje vjere i čvrstih ubjeđenja. Niko od ljudi nema nikakvog utjecaja na moje mišljenje. Ja niti sam pristalica niti neprijatelj vlasti. Bez obzira na posljedice, suprostavljam se devijacijama, destruktivnom ponašanju, i općenito zločinačkim djelima, posebno kada se ona čine u ime vjere. Moj je stav jasan.
re e dolaze, i očuvanjeracijama j je stav jasan. pristalica niti neprijatelj vlasti. Bez obzira na posljedice, suprostavljam sNe brine me ukoliko moji protivnici ustraju u lažnim optužbama protiv mene. Ja kažem ono što mislim, jasno i glasno. Ovo su moja vjerska uvjerenja, koja nisam promijenio, a koje nisu bila drugačija ni u prošlosti. Međutim, danas se više nego u prethodnim vremenima javlja hitna potreba da ponovim ta uvjerenja i da ih objavim sve snažnije. Zaista, još od izbijanja tih nasilnih djela (tekst je objavljen 2009. Primj. prev.), govor protiv njih je postao vjerski, obrazovni i moralni imperativ za svakoga kome je stalo do budućnosti islama, naše zemlje, generacija koje dolaze, i očuvanja ono malo stabilnosti što je preostalo u muslimanskom svijetu.
Ono što se dešava u Somaliji, Siriji i drugdje u islamskom svijetu je srceparajuća tragedija. Nemilice se sve uništava i ljudi ubijaju jedni druge na ruševinama – u ime islama. Ljudi su bili masovno ubijani, bez pauze, čak i u mjesecu Ramazanu.
Medijski fenomen El-Kaide
Izjavljujem da Allah neće učiniti ispravnim djela onih koji su počinili te zločine. Niti će spletke spletkaroša dovesti do pravog puta. Oni koji, u ime islama, ubijaju nevine ljude – a često to budu muslimani – ili koji tvrde da čineći tako uzdižu islam, sigurno neće uspjeti i neće popraviti stvari. Naprotiv, oni će snositi Allahovu kaznu i postat će upozorenje i ibret drugim, osim ukoliko se prije toga ne pokaju.
El-Kaida nije ista kakva je bila prije 11 septembra. Ona se pretvorila u medijski fenomen u kojem mnogi ljudi prisvajaju njeno ime radi simbolične vrijednosti, i mobiliziranja omladine pod svojom kontrolom. Na ovaj način, strategija se promijenila, zlo se oslobodilo iz okova i poput gelera se proširilo na razne strane, zadržavajući regionalni karakter, ali s globalnom bukom. El-Kaida je postala ime koje svako može prisvojiti i pod čijim imenom može sprovoditi svoje aktivnosti. Ona je prestala biti kohezivnom organizacijom s snažnim vezama između njenih vođa i sljedbenika.
Pozivam one koji i dalje pronalaze izgovore i snebivaju se kada govore da razmisle o kazni s kojom će biti suočeni kada se susretnu s Allahom. Ne bi trebalo da ih zastraše ugnjetavačke prijetnje ili sankcije vlade ili njenih policijskih snaga, i odvrate od toga da budu pravedni. Nebesa i Zemlja su utemeljeni na pravdi.
Milostiva stvar koju je potrebno uraditi jeste reći onim mladim ljudima koji su zavarani, i koji se spremaju da se u budućnosti priključe njihovim redovima: „Put koji ste odabrali vas neće dovesti do vašeg cilja. Neće vas spasiti od Vatre niti vas dovesti do Dženneta. Ko god želi uspjeh u ovom životu, spas na budućem, i Allahovo zadovoljstvo se mora pridržavati istinskih učenja islama i držati daleko od prolijevanja krvi i sukoba. Ne pokušavajte da tumačite vjeru na način da pokušate pronaći opravdanje za djela koja predstavljaju jasno i očito zlo. U odvažnosti s kojom činite tako krupne grijehe, vi ste uključeni u zlodjela koja su kod Uzvišenog Allaha mnogo teža od onih koja pokušavate da osudite.”
Ovo bi trebala biti poruka koju roditelji prenose svojim porodicama, kojoj majke uče svoju djecu, koju učitelji daju svojim učenicima, i koju imami i daije prenose svojim džematima. Osuda zločina se ne bi trebala povezivati s bilo kojom zvaničnom kampanjom, medijem, ili poslom. Ona bi trebala proizilaziti iz unutrašnjeg osjećaja vjerske dužnosti, iz obaveze da odgojimo buduće generacije na pravi način i da pozivamo ljude ka onome što je ispravno. Trebalo bi je širiti s ciljem gajenja kulture pomirenja u muslimanskim društvima i izgradnje mostova između nas i onih s kojima se razilazimo u mišljenjima. To se može postići ne temelju zajedničke brige za dobrobit naše vjere i naših ovosvjetskih života. U našem razmišljanju, potrebno je da prevaziđemo branjenje naših individualnih interesa i misliti o zajedničkom dobru i budućim ciljevima. Naša bi briga trebalo biti društvo: običan narod i njegovi predvodnici, njegovi bogataši i siromasi, oni koji su čestiti i oni koji su griješnici. Svi su ovi ljudi dijelovi našeg društva, i moramo prema njima gajiti osjećaj vjernosti.
Kada govorimo o ovom pitanju, koje je veoma ozbiljno, ne smijemo ga pomiješati s govorom o drugim stvarima. Druga su pitanja možda jednako ili više vrijedna, a možda i ne. U svakom slučaju, o njima se može govoriti drugom prigodom.
Opreznost, omladino islama
Pozivam našu omladinu da razgovaraju o ovoj temi kako lično tako i putem interneta, kako bismo otkrili razloge zbog čega pojedini ljudi gaje simpatije prema takvim organizacijama i aktivnostima i kako liječiti njihove uzroke. Pozivam ih da se drže jasnih i čistih učenja islama, kao što su pojašnjeni u Kur'anu i sunnetu, a koja govore protiv sijanja smutnje, ubijanja i ubistava. Uistinu, ovo je jedno od posljednjih savjeta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućenih njegovom ummetu pred kraj njegovog života, na Oprosnom hadždžu. (Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, vasijjet na Oprosnom hadždžu glasi: „Vi znate da je svaki musliman brat muslimanu, a vjernici su braća. Muslimanu nije dozvoljen imetak njegova brata, osim ako mu ga on dobrovoljno da. Nemojte prema sebi nasilje činiti i nemojte se poslije mene vratiti nevjerovanju i da jedan drugog ubijate. Da li sam vam dostavio? Gospodaru moj, budi svjedok!” Prim. prev.)
Pojedini ljudi bolesnih umova su počeli govoriti o ubijanju kao da je to jedan od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je više od običnog nerazumijevanja – radi se o jasnoj obmani. Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio pogubljenje vođa Kurejšija u Mekki, iako su oni čitavo vrijeme pokušavali da unište muslimane? Nije.
Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio ubistvo vođe izdajnika munafika koji je pokušavao da iznutra razruši mlado muslimansko društvo? Nije. Da li je pozvao na ubijanje Jevreja s kojima su muslimani imali ugovor? Nije. Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada ikome dao pravo da samostalno donosi odluke i presude nad drugim ljudima i njihovom sudbinom i da sprovodi kažnjavanje? Ne, nije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije dopustio takve stvari. Kakav bi haos mogao biti gori od toga? Ali ovo je ono što na što ti ljudi pokušavaju da svedu islam.
Tvrdim na temelju čvrstog ubjeđenja da će ljudi koji slijede ekstremni put ukoliko ikada dođu na vlast samo donijeti uništenje i štetu. Društvo, počev od građanske udruženosti, do porodične stabilnosti, pa sve do agrikulture će propasti. Takvi bi ljudi gajili društvene sukobe i upravo zbog toga i patili. Ovo je stoga što su oni odlutali sa prave staze. Oni ne razumiju islamska učenja niti mudrost koja se u njima krije. Oni su neznalice spram prirodnih zakona koje je Allah postavio u ovom svijetu. Stoga, oni nikada neće biti uspješni niti će naići na božansku podršku. To je sigurno, i ono što u što se može uvjeriti svako ko razumije.
Nasuprot tome, ti su ljudi izuzetno vješti u širenju haosa i smutnje. Oni su dobri u zavođenju prostodušnih i neukih ljudi i širenju razdora. Podršku im dajemo upravo mi našom šutnjom, zadržavanjem riječi i mišljenja, ili izbjegavanjem istine.
Neka je salavat i selam na našeg Poslanika, koji je došao s jasnom poslanicom i koji je postavio jasan dokaz. I slavljen neka je Allah, Gospodar svih svijetova.
