Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Odgovor islamskih pravnika i kadija u Šamu protiv invazije krstaša nije bio ograničen samo na upućivanje dova i traženju pomoći, već je uključivao i mnoga druga sredstva, poput pisanja proglasa i brošura o džihadu protiv te invazije. To je bila potreba i zahtjev vremena za idejnom i intelektulanom mobilizacijom i širenjem islamske nauke i kulture, u vrijeme kada je Šam bio umiješan u politički, vojni i doktrinarni sukob koji se odražavao i na sakupljanje i pisanje povijesti na arapskom Istoku, te nastanak mnogih djela i prijevoda o biografijama sultana, kraljeva i i vladajućih porodica, kao i događaja vezanih za borbu protiv križara.
Zbog toga je skupina islamskih pravnika i kadija požurila da prosvijetli i educira muslimanska društva, putem pisane riječi koja se može podijeliti u dvije kategorije.
Prvo: pisanje vazova i islamskih predavanja na tradicionalan način i objašnjavanje ljudima propisa i stubova islama.
Drugo: pisanje čiji je cilj bio podsticanje muslimana na džihad. Naime, islamski učenjaci su uvidjeli opću slabost vjere muslimana u džihad kao islamski propis i zanemarivanje mnogih drugih islamskih propisa, pa su zbog toga napisali mnoga djela prije i za vrijeme invazije krstaša na Šam, tj., u vrijeme krstaških ratova.
Ono što nas ovdje zanima je literatura koja potiče na islamski džihad i mobilizira muslimane da se suprotstave krstaškoj invaziji.
Među najistaknutijim učenjacima koji su u to vrijeme pisali o vrijednosti džihada na Allahovom putu, bio je Ali ibn Tahir el-Sullemi. On je bio jedan od učenjaka Šama (Levanta), a u toku kršćanske invazije na Šam pretvorio se u gorljivog vaiza koji je podsticao muslimane na džihad držeći vazove i predavanja u džamijama po gradovima Šama i Palestine, koje je kasnije sabrao i pretvorio u knjigu o džihadu nakon pada Kudsa (Jeruzalema), 492. h.g./1098. godine po Isau, alejhi selam.
El-Sullemi se u prvom poglavlju svoje knjige Džihad, usredotočio na mnoga važna pitanja i ideje vezane za Šam i islamski svijet u to vrijeme, počevši od opće križarske politike koja je za cilj imala Endelus, Siciliju i Šam. On je prvi ukazao na jedinstvo ciljeva križarskih ratova, bilo u Endelusu, na Siciliji ili u Šamu.
El-Sullemi je shvatio da je slabost islamskog svijeta, njegova fragmentacija i podjela na razne grupacije, glavni faktor uspjeha križarske invazije u Šamu, a ne snaga samih križara. Posebno se usredotočio na političku podjelu Šama, jer je tamo živio i duboko doživljavao teško stanje muslimana i njihovo ignorisanje i ostavljanje džihada. El-Sullemi je podsjećao muslimane na ideju o kontinuitetu džihada, bilo u ratu ili u miru, kao dijela opće politike koju muslimanski emiri i halife (vladari) moraju voditi kao preduvjet za uspješno suprotstavljanje krstaškoj invaziji i drugim neprijateljima.
Čitatelj El-Sullemijeve knjige o džihadu uvjerit će se na naposredan način u dubine patnje koju je El-Sullemi trpio, jer je on, kao islamski učenjak i pravnik, svojim očima gledao kako se svetost Kudsa narušava i gazi.
Stoga je prva stvar na koju je podsticao bilo oslobađanje Kudsa iz ruku krstaških osvajača i zločinaca, govoreći: ”Zato uložite maksimum truda i ustrajte u ovom džihadu, Allah vam se smilovao, kako bi se okitili oreolom pobjednika nakon ovog velikog osvajanja.”
El-Sullemi se smatra prvim koji je shvatio neophodnost džihadskog jedinstva između Šama i Iraka, te maloazijskih gradova, prije ere islamskog jedinstva protiv križara predvođenih porodicom Zenki i Ejjubijama. El-Sullemi je pozvao muslimane da očiste svoje duše i poprave svoje imansko stanje, jer su oni osnova za islamsko jedinstvo i postojanost u borbi protiv te invazije.
Križarsko osvajanje Šama, sa stanovišta El-Sullemija, nije došlo niotkuda, već je on shvatio slabost muslimana zbog njihovog nepridržavanja Allahove upute i islamskih propisa, pa je marljivo radio i savjetovao ih da se vrate u okrilje Allahove vjere i očiste duše, da se vrate Kur'anu i ostave grijehe i sve međusobne razmirice i odlučno pokucaju na vrata džihada.
Govorio im je: ”I neka vaša namjera sa ovim vašim džihadom bude da steknete Allahovo zadovoljstvo i da branite sebe i svoju braću. To neće biti moguće – usljed napredovanja križarske invazije i njihovog zauzimanja mnogih gradova -, osim brzog suprotstavljanja njima i stacioniranja po gradovima koji nisu pali u krstaške ruke. Mobilizacija i borba protiv njih i njihovih namjera u zemljama koje su zauzeli je rat koji ima za cilj da odbrani živote djece, žena i staraca, da odbrani naš imetak i da čuva zemlje i gradove koji su ostali u našim rukama.”
El-Sullemi je nastavio na mnogim mjestima u knjizi (Džihad) podsticati, upozoravati i općenito poučavati vladare o neophodnosti džihada svojim predavanjima i vazovima koje je održao u Emevijskoj džamiji u Damasku, te u gradovima Šama i Palestine.
Na osnovu istraživanja primjećujemo da prvi poziv u džihad nije došao sa sastanaka i vijeća vladara, već sa foruma i kružoka muslimanskih učenjaka, uključujući profesore, ulemu, daije, pravnike i pisce.
El-Sullemi je svoju knjigu napisao u ranom periodu krstaških ratova, što je dokaz njegove inteligencije, pronicljivosti i svjesnosti složenih problema Šama. No, iako opći uvjeti nisu bili povoljni za uspjeh njegovog poziva na džihad u tom ranom periodu, on je svojom knjigom o džihadu itekako dao doprinos u utiranju puta Nuruddinu Mahmudu Zenkiju i Salahuddinu Ejjubiju za konačno oslobađanje Kudsa od krstaša.
