Piše: Safet Kadić
– Slušate Radio-Sarajevo – bezbroj puta tokom dana čuje se glas voditelja ili spikera na talasima ove “državne” radio-stanice kako podsjeća slušaoce na to koga slušaju. Ništa ne bi bilo neobično, jer u ovoj džungli u eteru svako nastoji izboriti svoje mjesto pod suncem i biti prepoznatljiv, da ovu najavnu frazu ne izgovaraju na način kao da slušate Radio-Beograd. Upravo većina najavljivača, voditelja i spikera ovu najavu izgovaraju onako kako se govori u Beogradu: slȕšatē, bez dužine glasa ‘a’, koja je obavezna u bosanskom jeziku, a sa dužinom krajnjeg vokala ‘e’, koje nema u bosanskom jeziku. U govoru Sarajeva i cijele Bosne je akcenatski lik ‘slȕšāte‘. Dakle, taj izgovor ‘slȕšatē‘ ne pripada govoru Sarajeva i Bosne, nego govorima s onu stranu Drine, među njima najistaknutijem, beogradskom govoru. Ako sam dobro identificirao glas među najavljivačima, takav “beogradski izgovor” ima i Rinko Golubović, poznati predratni spiker sa TV Sarajevo, dok je još tim “resorom”, kao šef lektorske službe, neprikosnoveno vladao Velibor Ostojić, potonji Karadžićev ministar za informisanje i jedan od najbližih saradnika. Ali tada su i Ostojić i Golubović govorili pravilno: slȕšāte. Koliko sam uspio upratiti, jedino novinar Emir Saračević govori pravilno bosanski: slȕšāte (za neupućene: glas ‘ā’ izgovara se kao dva ‘a’ sukcesivno: slušaate). Gotovo svi ostali imaju izgovor kakav ne postotoji niti je postojao u bosanskom jeziku, a nije u skladu ni sa pravilima ranije tzv. srbsko-hrvatske standardnojezičke ortoepije, u kojoj je, također, bilo propisano: slȕšati – slȕšāte. To je sasvim razumljivo, jer je srbsko-hrvatski književni jezik svojevremeno kodificiran na osnovi bosanskog jezika. (Uzgred, primijetio sam da najavljivačice vremenske prognoze na BHT govore vještački usporeno, bez ikakvog razloga, kao da razstavljaju riječi na slogove) ‘Beogradski akcenat’ razširen je u svim prosrbskim medijima u Bosni i kod većine srbskih novinara. Takav izgovor ima i Mirjana Rakula, kada najavljuje emisiju: “Radio Slobodna Evropa na Radio-Sarajevu” pa su možda i od nje sarajevski voditelji “pokupili” ovaj izgovor.
I prosječno obrazovan slušalac lahko će uočiti da je u ovoj jednostavnoj frazi upotrijebljen glagol ‘slušati’ u obliku drugog lica množine prezenta: slušate, ali ga u izgovoru najavljivača neće prepoznati kao svoj, jer ga oni ne izgovaraju kako se u Bosni govori i kako je propisano u standardnojezičkoj normi bosanskog jezika: slȕšāte (< slȕšā-te), sa kratkim naglašenim prvim vokalom ‘u’ i drugim dugim nenaglašenim vokalom ‘a’, a iza njega običnim glagolskim nastavkom ‘-te’ za drugo lice množine sadašnjeg vremena. Ovaj dugi vokal ‘ā’ je zapravo afiksalna morfema, tj. tvorbeni formant prezentske glagolske osnove, koji se u morfoložkom procesu afiksacije dodaje korijenu riječi, odnosno leksičkoj osnovi: sluh-, iz koje je izveden i infinitiv slušati <sluh-a-ti. Inače, glagol ‘slušati’ je praslavenska i sveslavenska riječ, što znači da ga imaju svi slavenski jezici i da ga je, shodno tome, i bosanski jezik naslijedio još iz praslavenskog jezika. Glagol slȕšati, prema ‘sluhъ’, pripada pojmovnom registru čula sluha: ȕho, slûh, glûh, sa osrednjim vokabularom izvedenih riječi (ȕho, ȕši, dugòuh, ȕholaža; slȕšati, òsluhnuti, pȍslūšan; nȁglūh, ògluhnuti, oglúšiti, gluhòća itd.). Dužina krajnjeg vokala prezentske osnove ‘ā’, tzv. prezentska dužina, u primjeru slȕšā-, naslijeđena je u bosanskom jeziku, također, iz praslavenskog jezika, uz još dvije praslavenske dužine vokala: genitivnu (npr. žénā, večèrī, kòstī, grȁdōvā/gradóvā, kónjā, itd.) i iterativnu: sklòpiti – sklápati, nòsiti – (pri)nášati, ròditi – ráđati, gòniti – (pri)gánjati i sl.) Kao što možemo primijetiti, u iterativima se susrećemo sa još jednom praslavenskom pojavom: duženje osnovnog vokala dovodi do prevoja vokala, odnosno obrazovanja drugogo vokala: o>ā.
Zašto je to toliko važno i zašto cjepidlačiti oko ovakvih sitnica, upitat će se neki?
Čuvanje ovih praslavenskih dužina je strukturna osobina bosanskog jezika i njegovoga genetskog koda i predstavlja direktno naslijeđe i vezu sa prasalavenskim jezikom, za razliku od drugih govora, npr. srbskih, koji nemaju tih dužina u svome govoru. Neakcentirani dugi vokal, odnosno ‘postakcenatska dužina’ čini dio četveroakcenatskog sistema bosanskog jezika u kojem zakonomjerno i harmonično smjenjivanje naglašenih i nenaglašenih vokala, uzlazne i silazne intonacije, u dugim i kratkim slogovima te često smjenjivanje različitih akcenata u istoj riječi, zavisno od oblika, tokom govornog procesa čini bosanski jezik prepoznatljivo melodičnim i dopadljivo milozvučnim. Ta melodioznost je bitna osobina genetskog koda bosanskog jezika, što ga, pored ostalog, čini lahko prepoznatljivim među svim slavenskim pa i drugim jezicima. Zato su divljenje prema bosanskom jeziku izražavali mnogi svjetski velikani, poput Puškina i Goethea, pri susretu sa veličanstvenom bošnjačkom baladom “Hasanaginica”. Svoje divljenje prema bosanskom jeziku izražavali su, između ostalih, i dvoje Srba: Isidora Sekulić i Aleksandar Belić. Čak je i kontroverzni jugoslovenski književni nobelovac, bosanskih korijena i duhovne domovine, Ivo Andrić, koji je bio poslovično škrt na riječima u razgovoru, imao potrebu da to naglasi u razgovoru sa svojim sarajevskim biografom Ljubom Jandrićem. „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem. (…)Sve moje je iz Bosne.“
Andrić je poslušao majkin glas, ali ga je rodoskrvno, shodno svojoj patologiji, uperio protiv nje. A zašto Bošnjaci ne slušaju glas svoje majke – taj fenomen će ostati dokle postoji Bošnjaka, a neće dugo, jer tako bosanski jezik nestaje, a sa njim i Bošnjaci. Od nekada velikog i moćnog balkanskog i evropskog naroda, evropska antibošnjačka kampanja u srbskoj izvedbi, zbog “istočnog grijeha”, Bošnjake je svela na nivo malog naroda u svojoj matičnoj zemlji Bosni i u svome matičnom bosanskom jeziku. Etničkih Bošnjaka ima peterostruko više, ali su oni kulturno i jezički asimilirani, prvenstveno u Turskoj, a potom i na Balkanu, od Makedonije do Srbije i C.Gora (posebno Sandžak), a u najnovije vrijeme, nakon progona iz svoje matične domovine po cijelome bijelom svijetu upravo nezaustavljivo teče proces kulturno-jezičke asimilacije. Aparthejd nad Bošnjacima u okupiranom dijelu Bosne, dejtonskom entitetu zvanom ‘genocidni entitet’, nema primjera u savremenoj europskoj civilizaciji.
No, nije sve do drugih. Najviše je do samih Bošnjaka i njihove nemarnosti prema svojoj duhovnoj i kulturnoj svojini. Bošnjaci često nisu ni svjestni koje blago se krije u njihovom maternjem jeziku. To, jednostavno, podrazumivaju kao neupitnom i neodvojivom svojinom, koja je vječna, i ne poklanjaju mu dovoljno pažnje u svakodnevnom životu i kulturnom prestižu.
Djelimično opravdanje novinarima sa spomenute radio-stanice može se naći u tome što ne postoji propisana cjelovita ortoepska norma bosanskog jezika, u ortoepskom riječniku, gdje bi se mogla naći pravila izgovora svih riječi i njihovih oblika. Pravopis bosanskog jezika prof. Senahida Halilovića iz 1996. godine, pored pravopisnih, ne sadrži i veoma važna ortoepska pravila, pravila pravogovora, koja bi se izčitavala iz ortografsko-ortoepskog riječnika, nezaobilaznog priručnika u svakom jeziku i svakoj kulturi. Iako je prva faza kodifikacija standardnojezičke norme bosanskog jezika završena (gramatika, riječnik, pravopis), ipak nije podpuna, jer nema cjelovite ortoepske norme, tj. narodski rečeno nije kodificiran pravilan izgovor riječi u bosanskom jeziku. Akcentovane riječi mogu se naći u Rječniku bosanskog jezika grupe autora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu (S. Halilović, I. Palić, A. Šehović), razumije se, samo u leksičkom obliku, a nedostaje višestruko obimniji dijapazon oblika u paradigmi. Enciklopedijski Rječnik bosanskog jezika Dževada Jahića je bogatiji ,ali taj riječnik je još u fazi izrade, dovršeno je tek sedam tomova u kojima su obrađene riječi završno sa početnim slovom ‘nj’ i tek predstoji izrada još najmanje toliko tomova sa preostalih deset slova. Kako se moglo saznati od autora, akademika Dževada Jahića, u štampi je osmi tom, koji obuhvaća riječi sa početnim slovom ‘o’ i jedna trećina riječi sa početnim slovom ‘p’. Zato se izrada ortografsko-ortoepskog riječnika, u kojem će se nalaziti pravilni oblici riječi i njihov pravilan izgovor u različitim oblicima promjene, stavlja u nulti prioritet naše kulture.
Moćni savremeni digitalni mediji su najefikasnije oružje u asimilaciji i ‘izpiranja mozga’ jednom narodu. Navedeni slučaj je samo još jedan pokazatelj medijske okupacije Bosne i nemilosrdnog uništavanja bosanskog duha, kojemu je bosanski jezik rodno mjesto i emanacija, a Bošnjaci eglen-sahibije. Stručnjaci su utvrdili da trenutno na svijetu postoji 6.900 jezika, ali predviđaju da će polovica od njih, tzv. mali jezici, propasti u naredne četiri decenije, pošto neće ostati nijedan njihov govornik, a do kraja 21. stoljeća odumrijet će više od polovine, čak i do 90 posto jezika. Zato je Generalna skupština UNESCO-a utvrdila 21. februar kao Internacionalni dan maternjeg jezika (International Mother Language Day) od 1999. godine, s ciljem promoviranja jezičke kulture i raznovrstnosti te višejezičnosti. Važnost toga dana potvrđena je 2001. godine na 31. zasjedanju Generalne skupštine UNESCO-a. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: „Svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebno na maternjem jeziku.“ Ovaj praznik priznala je i Generalna skupština Ujedinjenih nacija posebnom rezolucijom i odredila cijelu 2008. godinu za međunarodnu godinu jezika, a Vijeće Evrope utvrdilo je 26. septembar kao Evropski dan jezika.
Hoće li se bosanski jezik naći među onim jezicima svijeta koji će nestati sa historijske pozornice u narednih četrdesetak godina ili do kraja 21. stoljeća, a s njim i Bošnjaci?
