Velikosrpska agencija Srna izmislila incident na Meokrnju

1319

Svake godine se na platou Meokrnje na Vlašiću 12. septembra održava manifestacija sjećanja na jednu od prvih pobjeda Armije RBiH nad srpskim agresorom. Posljednje dvije godine na taj isti plato dolaze i porodice poginulih srpskih vojnika. Tako je bilo i ove godine kada su došli sa pravoslavnim popom da održe molitvu za svoje poginule. Mediji u manjem bh. entitetu danas su objavili laž da je, kako oni kažu, stotinjak Bošnjaka sa ratnim zastavama Armije RBiH pokušalo spriječiti održavanje njihove molitve.

Sedad ef. Tarakčija, imam u Gluhoj Bukovici demantira ovakve navode i ističe da je sve proteklu u mirnoj atmosferi. “Današnji skup je protekao u miru bez ikakvog incidenta, niko sa naše strane nije pokušao ništa. Zastave koje su se vihorile na platou su legalne zastave iz ratnog i postratnog perioda i to nikoga nije moglo ugroziti”.

Nažalost, Bošnjaci iz sela Gluha Bukovica se svake godine sa velikim bolom i tugom prisjećaju nezapamćenog zločina kojeg su počinile srpske snage, iste one snage kojima je danas pravoslavni pop održao parastos. Naime, četnici su septembra 1992. godine pobili kompletnu porodicu Zelkanović koju su prethodno zarobili na njihovom imanju. To su bile prve civilne žrtve na ovom kraju. Bolna je i činjenica da se zajednički mezar ubijene porodice Zelkanović nalazi samo tridesetak metara od mjesta gdje je danas održan parastos za poginule srpske vojnike.

Borbe na planini Meokrnje tokom agresije – zaboravljeno ratište 7. korpusa ARBiH

Na razmeđini kotorvaroške, teslićke i travničke općine, na sjeveroistočnim padinama Vlašića, smjestila se planina Meokrnje. Najviši vrh planine iznosi 1 425 metara. Dominira nad ostalim objektima, a mještani ga zovu i Bukovićka planina, jer su vlasnici zemljišta najudaljenijeg sela travničke općine – Gluhe Bukovice. Meokrnje je bilo mjesto koje spaja ljude travničke i susjednih općina u mirodopskim uslovima, ali i mjesto oko koga su se vodile velike borbe u Drugom svjetskom ratu i odbrambeno – oslobodilačkom ratu ‘92 – ‘95. U toku Drugog svjetskog rata koristili su ga partizani za pripremanje otpora silama osovine. Travnički partizani predvođeni Abidom Lolićem su u martu 1942. godine, sa ciljem vezanja sa ostalim partizanskim jedinicama, izašli na vlašićka prostranstva odakle su vodili u narednim mjesecima žestoke i krvave borbe protiv četničkih i ustaško – domobranskih snaga.

Krvavu historiju Meokrnja u toku odbrambeno – oslobodilačkog rata prvo će osjetiti porodica Alage Zelkanovića, iz sela Gluha Bukovica. Alaga je početkom 1992. godine živio sa svojom porodicom baveći se stočarstvom, kao i ranije. Gotovo sve bliže komšije su mu bile srpske nacionalnosti. Komšije Bošnjaci su ga nagovarali da sa porodicom napusti imanje, jer je srpska vojska već zaposjela okolna brda oko Meokrnja, ali je Alaga odbijao otići. Kada je srpska vojska ušla u Meokrnje Alagi se izgubio glas. Nakon što su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine 12. septembra 1992. godine oslobodili Meokrnje, otkrivena je masovna grobnica ubijenih Bošnjaka, a u njoj su pronađeni i posmrtni ostaci Alage Zelkanovića i njegove porodice – nedaleko od Spomen doma.

Borci odreda “Mehurići” ARBiH, sa ranije utvrđenih linija odbrane na Studenašnji, Mačkovcu i Velikoj ravni, sebi su za glavni zadatak postavili oslobođenje objekta Meokrnja. Plan oslobođenja izradio je Midhat Purić, komandant jedinice “Zlatni ljiljan”. Ipak, plan je rađen na lokalnom nivou jer starješine OpŠO Travnik nisu bile spremne žrtvovati borce za akciju, koja je prema njihovoj procjeni bila osuđena na neuspjeh. Pripreme su trajale sve do septembra 1992. godine, kada su borci odreda “Mehurići”, u sadejstvu sa snagama odreda Han Bila i Hum te jedinica Patriotske lige, pod rukovodstvom OpŠO Travnik, dobile zadatak da oslobode Meokrnje, Glavicu i Šadištorine, te da liniju odbrane sa desne obale Bile pomjere na Srebreno brdo. OpŠO Travnik je na ovom pravcu formirao Taktičku grupu 3 (TG3), na čijem čelu se nalazio Remzija Šiljak, koji je zajedno sa svojim starješinama rukovodio i koordinirao prvom ofanzivnom akcijom na prostoru Biljanske regije. Glavnim snagama u napadu komandovao je komandant odreda “Mehurići” Fahir Čamdžić, a jedinice Patriotske lige u neprijateljsku dubinu vodio je komandir Mujo Smriko.

U večernjim satima 11. septembra 1992. godine otpočelo je ubacivanje jedinica u pozadinu i raspored na položaje predviđene za napad. Početak napada trebao je uslijediti u 13 sati narednog dana ali je on kasnio 22 minute, kada su neprijateljski vojnici imali ručak. Iznenađenje je bilo potpuno – jednovremeni udar sa fronta i iz pozadine stvorio je paniku u redovima srpske vojske. Naročito teške borbe su vođene oko Spomen doma na Meokrnju. Zahvaljujući dobro isplaniranoj akciji srpska vojska je odbačena sa dominantnih položaja na Meokrnju, Studenaškoj i Glavici. Na pomoćnom pravcu pomjerene su linije na Srebreno brdo i Radijevac. Linije odbrane su pomjerene za oko četiri do pet kilometara naprijed.