Autor: Abdulmuhsin ibn Muhammed el-Kasim / Preveo i sažeo: Semir Imamović
Svaka hvala i zahvala pripada Allahu, od Njega pomoć i oprost tražimo, i Njemu se utječemo od zla naših duša. O ljudi, bojte se Allaha onako kako ga se treba bojati i čvrsto se držite islamskog užeta. Savršenstvo duše postiže se iskrenim obožavanjem Allaha, dželle šenuhu, i lijepim odnosom prema Njegovim stvorenjima. Allah, dželle šenuhu, traži od ljudi da se okite lijepim, a klonu se ružnih i prizemnih osobina. U lijepe osobine (karakteristike), kojima teže samo čiste i prosvjetljene duše, svakako spada vjernost i uzvraćanje na dobročinstvo dobročinstvom. Na ovom principu počiva zdravo društvo i opstoji ljudski rod. Vjernost ima svoje stepene.
Najveći stepen vjernosti je ispunjavanje zavjeta datog Allahu, dželle šenuhu, a koji se ogleda u Njegovom iskrenom obožavanju i odbacivanju svih oblika širka (obožavanja bilo koga i bilo čega drugog mimo Njega). Allah, dželle šenuhu, nas u 40-om ajetu sure El-Bekare, poziva da izvršimo preuzeti zavjet prema Njemu, i obećava nam da će, ukoliko to uradimo, i On ispuniti Svoj zavjet prema nama. ”O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali, – ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!” Vjernost i uzvrćanje na dobročinstvo osobina je velikih ljudi, i neumoljivi je pokazatelj njihovog duhovnog napretka i etičkog i moralnog kvaliteta. Ovu osobinu, u najvećoj mjeri, ispoljili su Allahovi poslanici, neka je na Njih Allahov mir i blagoslov. Naš Poslanik, Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, demonstrirao je u više navrata svojim vlastitim primjerom šta je vjernost (uzvraćanje na dobročinstvo) i kako se ona implementira u praktičnom životu. Poznate se njegove riječi u bici na Bedru: ”Da je El-Mut'im ibn ‘Adij kojim slučajem živ i da me zamoli da pustim sve ove zarobljenike, pa i one najgore među njima, prihvatio bi njegovo posredovanje i ustupio bi ih njemu.”(Buharija).
Da podsjetimo, El-Mut'im ibn ‘Adij je u kritičnom periodu Poslanikove misije, kada je ona bila još uvjek na nivou tajnog pozivanja u islam, pružio Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, utočište i na taj način ga zaštitio od uznemiravnja idolopoklonika. Pa ipak, njegovu vjernost u punom smislu te riječi osjetili su njegovi najbliži prijatelji. Na Ebu-Bekrovu nesebičnu žrtvu na putu pomaganja i promicanja istine, Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, je uzvratio tako što je rekao: ”Da mi je dozvoljeno da iz svog ummeta nekoga uzmem za bliskog prijatelja (halil), onda bi to sigurno bio Ebu-Bekr, ali pošto nije, onda je on moj brat i drug.” (Muttefekun ‘alejhi). Na sličan način je postupio i prema ostalim pravovjernim halifama, njegovim vjernim nasljednicima, Omeru, Osmanu i ‘Aliji. Za Omera, s kojim je islam dobio na ponos i ugledu, i koji je na putu islama podnio velika iskušenja, rekao je ”da je njegov kraj u Džennetu” (Ahmed); za Osmana, koji je za opremanje pohoda zvanog ”El-Usre” dao 1000 zlatnih dinara, rekao je: ”Osmanu nakon ovog dana više ništa neće moći nauditi” (Tirmizi), a Aliju, radijallahu anhu, je, zbog njegovog ranog primanja islama, postavio na čelo vojske u bitci na Hajberu, rekavši samo dan prije toga: ”Dat ću sutra zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegovog poslanika, i kojeg Allah i njegov poslanik vole” (Muttefekun ‘aljehi).
