Vrijeme kada su kršćani oponašali muslimane

3434

Priredio: Ernas Pašalić

U jednom dijelu svoje povijesti evropljani su bili kritikovani od svojih vjerskih predvodnika zbog pretjeranog oponašanja i zadivljenosti islamskom civilizacijom.  Bilo je to u vremenu muslimanske vladavine Španijom. O odnosu muslimana i kršćana u muslimanskoj Španiji Thomas W. Arnold u svojoj „Povijesti islama“ navodi da su mnogi kršćani u Španiji uzeli muslimanska imena i slijedili običaje svojih susjeda muslimana. Neki su čak oponašali muslimane u jelu i piću. Vrlo brzo učenje arapskog jezika nadmašilo je učenje latinskog pa se dešavalo da su kršćanski svećenici na visokim pozicijama često bili zastiđeni zbog svog nepoznavanja latinskog jezika. T. W. Arnold prenosi pismo španjolskog pisca iz 9. stoljeća koji kori svoje sugrađane zbog ovakve prakse:

„Dok mi studiramo svete doktrine muslimana, dok se s njima sastajemo da naučimo njihove filozofske pravce, ili, pravije njihovo mudroslovno razmetanje, dok mi to činimo, ne s namjerom da pobijemo njihove zablude, nego zaneseni ljepotom njihova jezika i privlačivošću njihove rječitosti zanemarujemo Evanđelje. Gdje sada možemo nači učena čovjeka, koji će se posvetiti proučavanju latinskog djela otaca koji su zaronili u studij naših svetih pisama (knjiga). Naša kršćanska mladež, bogata riječima i gospodarskog držanja, diči se tuđom naukom. Opijeni su arapskom rječitošću. S užitkom studiraju muslimanske knjige, upravo gutaju njihovu sadržinu. Dok oni nemaju pojma o crkvenoj književnosti ili, tačnije, dok s prezirom gledaju na crkvene bujice, koje teku iz raja, hvale bombastičnom rječitošću islamska djela. Kršćani tako slabo poznaju zakone svoje vjere, tako malo pažnje obraćaju svom latinskom jeziku  da jedva među njima ima jedan od hiljadu koji bi mogao napisati, da se razumije, najobičnije pismo: da upita za zdravlje svog prijatelja. Međutim, ima ih iz svih staleža radi razmetanja umiješanih u arapske retoričare. Oni mogu pisati arapske pjesme, čiji se stihovi svršavaju istim slovom, te su se u tom proslavili više od stranca (Arapa).“ (Vidi: Thomas W. Arnold, Povijest islama – historijski tokovi misije, str. 167-168)

Nije teško zaključiti da mi danas svjedočimo istom scenariju ali sa zamijenjenim ulogama. Vidimo muslimane zadivljene Zapadnom civilizacijom i njenim tehnološkim napretkom. Zapostavlja se vlastita kultura i arapski jezika a utrkuje se u prihvatanju kršćanske kulture dok su engleski i drugi jezici Zapada pokazatelj prestiža za muslimana. Sva ova podređenost koju su muslimani preuzeli, došla je sa napuštanjem islamskog poziva. O ovom uzroku dekadence naći ćemo da su svi saglasni. „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne izmijeni sam sebe.“ (Kur'an)