Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Imam Ebu Davud zabilježio je predaju od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojoj je rekao: ”Doći će vrijeme pred Sudnji dan u kojem će ljudima (tj. muslimanima) glavno djelo biti kritiziranje i napadanje jedni drugih.”
Teško se oteti dojmu da je to upravo naše vrijeme, jer, nažalost, vrhunac onoga što mi muslimani, a pogotovo Bošnjaci, činimo jedni drugima jeste međusobno klevetanje, kritiziranje, nipodaštavanje i vrijeđanje.
Za naše teško političko, ekonomsko i moralno stanje krivimo vrijeme, krivimo vođe i članove protivničkih stranaka, organizacija i džemata, a zatim se, mirne savjesti, vraćamo našem uobičajenom životu misleći da smo uradili krupnu stvar za našu državu, narod i vjeru, i da smo izvršili našu obavezu.
Toliku odioznost osjećamo jedni prema drugima i toliko smo pristrasni i nepravedni jedni prema drugima da, kada se od teške bolesti razboli neko koga volimo, ko je iz naše stranke ili džemata, mi kažemo da je to iskušenje od Allaha, a kada se razboli neko koga ne volimo, ko je iz protivničke stranke ili džemata, onda kažemo da ga je stigla zaslužena Allahova kazna.
Kada neko iskušenje snađe onoga koga volimo, kažemo da je to zbog toga što je dobar čovjek, jer najbolje vjernike sustižu najveća iskušenja, a kada iskušenje i nedaća snađu nekoga koga ne volimo, onda kažemo da je to zbog toga što je on zulumćar koji je zaslužio patnju na dunjaluku prije Ahireta.
Umjesto da zbijemo redove, da snagom našeg imana, snagom naše bratske ljubavi u ime Allaha, te snagom našeg islamskog ahlaka i odgoja, koji podrazumijeva iskrenost, pravednost, dobročinstvo, hrabrost, odricanje i predani rad na popravljanju stanja u društvu, budemo neprobojni bedem pred snagama zla i nemorala koje se utrkuju s vremenom želeći presušiti izvore morala i širom otvoriti puteve nemoralu, naše glavno obilježje i najveći ”kapital” postali su međusobna kleveta, ogovaranje, vrijeđanje, nipodaštavanje, zluradost i međusobno spletkarenje.
Zar ćemo dozvoliti da naše glavno djelo u ovim burnim vremenima bude kritiziranje, napadanje i klevetanje jedni drugih, dok našom državom, koja je šehidskom krvlju natopljena, špartaju raznorazni dušmani, u diplomatskim i vojnim uniformama, praveći spletke i kujući planove kako da je podijele i unište, i dok armije nemoralnih zabluđivača kvare našu omladinu i pokušavaju izbrisati tragove islama iz njihovih života, i nimalo ne posustaju i ne odustaju od svojih namjera i konačnih ciljeva.
Njihova upornost u zabludi, u borbi protiv islama i njegovih vrijednosti podsjeća na upornost mušrika u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da utrnu Allahovo svjetlo i unište islam i muslimane.
Naime, historičari spominju da se zastava mušrika na dan Uhuda prenosila sa čovjeka na čovjeka, i svi su bili spremni poginuti za nju, sve dok je Sa'ab, mušrički abesinski rob koji je pripadao porodici Benu Ebu Talha, nije podigao i bio posljednji koji je uzeo njihovu zastavu, pa se s njom borio dok mu ruke nisu bile odsječene, pa je zastavu privio na grudi dok nije ubijen, i prije nego je umro rekao je: ”Gospodaru, jesam li se odužio!”
Zar nas, kao muslimane, nije stid da su oni koji se bore protiv islama i muslimana strpljiviji i uporniji u svojoj borbi od nas, a mi se, za razliku od njih, nadamo Allahovoj nagradi na Ahiretu?!
Stoga, prestanimo kriviti vrijeme i klevetati i kriviti jedni druge, jer je najlakše sjediti zavaljen u udobnoj stolici i tipkati po mobitelu pišući kritičke poruke na račun onih drugih i dijeleći ih na društvenim mrežama.
Umjesto kritika, jalovih rasprava, prebacivanja odgovornosti i krivice na druge, neka svako od nas, svejedno radilo se o političaru, ljekaru, profesoru, učitelju, imamu, daiji, privredniku, vojniku, studentu i običnom radniku, čvrsto uzme svoj ”bajrak” i neka ga ne ispušta do smrti, jer će svako od nas odgovarati za ”bajrak” koji mu je povjeren i funkciju koju je obavljao.
