Kada su se u martu i aprilu 1992. nad Sarajevom ukazale spodobe sa fantomkama na glavama i puškama na gotovs, čudili su se stanovnici glavnog grada kako nisu u svojim dojučerašnjim komšijama mogli prepoznati zlo i četništvo. Tada su se Sarajlije klele da ih niko i nikada neće tako izlevatiti, da će biti oprezni kada nekoga puštaju u svoje dvorište, u svoju kuću, u svoju raju.
Još su svježe rane i sjećanja na masakre, ubijanu djecu, razaranja, mučenja, glad, žeđ, strah koji im prirediše “sarajevska raja”, a, evo, Sarajevu se dešava slično onome što ga je nedavno iznenadilo. U Šeheru sada nesmetano svoju mržnju prema ovom gradu, prema Bošnjacima i islamu slobodno, možda i otvorenije nego njihovi prethodnici s početka devedesetih, ispoljavaju različiti “intelektualci”, “novinari”, “demokrate”, “analitičari”.
Jedno od staništa mrzitelja Bošnjaka i islama jeste redakcija magazina Dani koju čine Svetlana Cenić, Darko Omeragić, Ðorde Krajišnik, Tamara Nikčević, Elmina Muhić, Josip Vričko… Glavni urednik ovog slabo čitanog sedmičnog lista je Saša Rukavina. Saff je već pisao o novinaru Dana Vuku Bačanoviću koji je otvoreno psovao Armiju R BiH, Nasera Orića, Aliju Izetbegovića, a ismijavao se sa brigom građana Sarajeva za šehidska mezarja.
Ipak, svi ovi potencijalni gledatelji Sarajeva sa njegovih brda ne bi došli do izražaja da im to nije dozvolio vlasnik Oslobođenja i Dana Hilmo Selimović, poznati sarajevski privrednik. Svakako da bi Saša Rukavina i Vuk Bačanović našli neki način da svoju mržnju ispolje i bez magazina Dani, ali je neopohodno da im se ne ustupa javni medijski prostor.
Gospodine Selimoviću, zašto dozvoljavate da Saša Rukavina daje prostor na naslovnici Vaših novina užasnom i uvredljivom tekstu Jasne Šamić pod naslovom “Mahrama je simbol mračne ideologije i političkog islama”? Gospodine Selimoviću, da li znate da je u ovom tekstu Jasna Šamić uporedila kukasti krst sa hidžabom? Napominjemo da se redakcija Dana nalazi u Sarajevu, a ne u Banjaluci ili Palama.
