Autor: Dženana Karup Druško / Avangarda.ba
Odavno izbor na neku poziciju u Bosni i Hercegovini nije podigao veću prašinu i izazvao sukobe u javnosti uz otkrivanje brojnih afera, kao što je to izbor predsjednika Suda BiH. S jedne strane tome je doprinio Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (koje i provodi izbor kandidata), po kome na tu poziciju, jedinu koju Bošnjaci imaju u pravosuđu na državnom vrhu, ne mora doći Bošnjak jer to nije precizirano zakonom, te izjavama da za predsjednika Suda BiH „može da bude izabran kandidat iz reda bilo kojeg konstitutivnog naroda i iz reda ostalih“. S druge strane, podizanju tenzija su doprinjeli i pojedini sarajevski mediji pišući kako na izbor predsjednika utiče lobi iz SDA, predvođen braćom Čamparama, a kad (valjda) to nije bilo dovoljno optužen je i Bakir Izetbegović, kao predsjednik SDA, da na tu poziciju želi dovesti „svog čovjeka“. I to je bilo više no dovoljno da se cijeli izbor ispolitizira, a imenovanje bilo kog bošnjačkog kandidata kompromitira i predstavi kao posljedica pritiska SDA. Pri tome se za ove tvrdnje ne nude nikakvi argumenti, objavljuju poluinformacije i prave kombinatorike koje su van svake pameti.
Ironija je da niko ne kaže ko je taj Bošnjak koga protežiraju iz SDA, a teško da iko može dokazati, pa i optužiti Miru Smajlović, Izu Tankića ili Dalidu Burzić, Bošnjake koji su se prijavili na ovu poziciju, da su kadrovi SDA. Kao što je ironija da veću šansu od njih za imenovanje za predsjednika Suda BiH, sudeći po nezvaničnim informacijama iz VSTV-a, ima izvjesni Ranko Debevec, koji se navodno trenutno izjašnjava kao ostali (ozbiljnijim istraživanjem bi se lako pokazalo da to nije uvijek bilo baš tako), iako profesionalnim kapacitetima ne može parirati niti jednom od ovo troje – Bošnjaka, ako se o kandidatima već mora govoriti na ovaj način. Njihov profesionalni kredibilitet daleko je iznad onoga što Debevec može ponuditi. Uostalom, da Debevec nije, ničim izazvano (osim podrškom određenih politika) postao kandidat broj jedan za ovu poziciju, teško da bi ikad iko čuo za njega.
Nacionalni ključ
Uz izbor predsjednika Suda BiH aktualizirana je priča oko nacionalnog ključa pri imenovanju na funkcije u državnim institucijama u BiH. Kako to nije precizirano zakonima, upravo to je činjenica koju Tegeltija sad vrlo arogantno i bezobrazno koristi. Međutim, nije ni da to pitanje nije regulirano i dogovoreno još u vrijeme kad su nakon uspostave mira u BiH, odnosno potpisivanja Dejtonskog sporazuma, pravljene državne institucije, i kada je dogovoreno da će se imenovanja vršiti u skladu sa popisom stanovništva iz 1991. (novi popis tada nije bio ni u naznakama), i da će biti poštovana ravnopravnost (konstitutivnost) sva tri naroda.
Može Tegeltija sad slati poruke preko medija kako će birati „najboljeg kandidata“, te kako zakon ne precizira njegovu nacionalnost, no činjenica je da država BiH ne počinje sa njim i da nije on taj koji je određivao, i koji će određivati, kako će se dijeliti funkcije u državnim institucijama. Osim, ukoliko Bošnjaci zaista nemaju sposobnog kandidata za tu funkciju, i ako su svi drugi koji su se prijavili bolji od njih. Ako je tako neka Tegeltija izađe u javnost sa argumentima da su Bošnjaci najgluplji u BiH i da ne mogu biti na poziciji ministra pravde, predsjednika VSTV-a, glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH i sad i predsjednika Suda BiH. Jer, nacionalni ključ u pravosuđu ne znači da se na poziciju predsjednika Suda BiH treba imenovati član SDA, nego da se imenuje Bošnjak, sudija ili tužitelj, koji ima najbolje reference. Ili, ako nije tako, da li to onda znači da je Milan Tegeltija, Srbin, kadar SNSD-a? Uostalom to onda povlači i pitanje zašto VSTV ne provjerava političku prošlost kandidata koje imenuje na pozicije sudija i tužitelja.
U dogovorima oko podjela pozicija, uz predstavnike međunarodne zajednice, učestvovali su i predstavnici političkih partija, među kojima SDA, HDZ, a kasnije i Milorad Dodik, dakle SNSD. Podijeljene su funkcije tako da u pravosuđu i policijsko-sigurnosnom sektoru postoji balans (slično je rađeno i u drugim oblastima), stoga ne stoje izjave onih koji sad pokušavaju izbor predsjednika Suda BiH dovoditi u vezu s tim što je direktor Obavještajno-sigurnosne službe Bošnjak (navodno je u nekim nezvaničnim razgovorima Tegeltija povlačio i ovaj argument, što je vrlo simptomatično jer taj argument je na RTRS-u koristio i Predrag Ćeranić, Dodikov glavni obavještajac koji se povezuje sa formiranjem paraobavještajnih struktura u RS).
Promjena na čelu OSA-e bi izazvala promjenu prvog čovjeka SIPA-e, a predsjednika Suda BiH promjene, ili u Tužiteljstvu BiH, ili u VSTV-u. Tako da Tegeltijine izjave kako predsjednik Suda BiH ne mora biti Bošnjak direktno otvaraju pitanje njegove pozicije, odnosno prvog čovjeka VSTV-a. Kad je, recimo, osnivana SIPA prvi direktor je trebao biti Hrvat, čak je bio izabran i kandidat, ali zbog pritisaka iz Republike Srpske, tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petrich je napravio ustupak (izvršio je pritisak na hrvatskog kandidata, Dragana Lukača, da se povuče u korist Sredoja Novića) i postavljen je Srbin, uz dogovor da se nakon što mu istekne mandat postavi Hrvat, do čega nikad nije došlo.
Kako Tegeltija brani nezavisnost pravosuđa
Među tri, možda i najvažnije pozicije koje su Bošnjaci imali na državnom nivou, bile su direktor Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), direktor Uprave za indirektno oporezivanje i predsjednik Suda BiH. U julu 2009. godine, kada je na red došao novi izbor direktora RAK-a i Uprave za indirektno oporezivanje, što je također podiglo veliku prašinu, u tadašnjim Danima je objavljen tekst „Tihiću kadrovsku politiku vodi Dodik“, u kome se između ostalog navodi: „Ukoliko Bošnjaci ostanu bez ova dva mjesta, imat će svega 26 posto vlasti u državnim institucijama, iako im pripada 46 posto. U mandatu Vijeća ministara kojim predsjedava Špirić, imenovano je 11 čelnika srpske nacionalnosti: SIPA, VSTV, Pravobranilaštvo BiH, Ured za veterinarstvo, IDEEA, Tužiteljstvo BiH, Agencija za zaštitu ličnih podataka, Agencija za lijekove, Centar za informisanje i priznavanje dokumenata, Fiskalno vijeće, Agencija za forenziku; osam Hrvata: Ombudsman za potrošače, Ured za reviziju, Direkcija za ekonomsko planiranje, Agencija za predškolsko osnovno i srednje obrazovanje, Agencija za osiguranje depozita, Službeni list BiH, UO UIO, Agencija za antidoping kontrolu, Agencija za školovanje policijskih službenika; i samo jedan Bošnjak – nedavno imenovani direktor Agencije za policijsku podršku. (…) Prema Ustavu i zakonima Bošnjacima nedostaje osam funkcija direktora, dok Srbi imaju tri više nego što imaju pravo, a Hrvati čak pet.“
Kao što je poznato Bošnjaci su ostali i bez pozicije direktora u RAK-u na koju je imenovan Srbin, i bez pozicije direktora u Upravi, gdje je postavljen Hrvat.
Pozicija predsjednika Suda BiH je trenutno jedna od najvažnijih pozicija na državnom nivou koju imaju Bošnjaci, i svakako jedina pozicija koju imaju u pravosuđu na državnom nivou, jer vršiteljica dužnosti glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH je Hrvatica, predsjednik VSTV-a je Srbin, a ministar pravde Hrvat. Uz to, predsjednik Vrhovnog suda FBiH je Srbin, glavni tužitelj Federalnog tužiteljstva je Srbin, predsjednica Općinkog suda u Sarajevu, koji je najveći općinski sud u BiH, Srpkinja je, a Bošnjaci imaju poziciju predsjednika Kantonalnog suda i glavnog tužitelja Kantonalnog tužiteljstva. Iako se sve ovo zna, odnosno da Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH, imaju u pravosuđu, i u Federaciji i na državnom nivou (proporcionalno u odnosu na svoju brojnost) najmanje rukovodećih pozicija, nije jasno otkud tako žestoke reakcije Milana Tegeltije kad SDA (kao bošnjačka stranka u vlasti) kaže da na poziciju predsjednika Suda BiH treba biti imenovan Bošnjak, i zašto je nakon toga optužio Bakira Izetbegovića da svojim izjavama vrši pritisak na rad VSTV-a.
No, podrška VSTV-u i njegovom predsjedniku ekspresno je uslijedila od – Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, koji je izjavio (opet) da je visoki predstavnik stvorio Sud i Tužiteljstvo BiH kako bi „eliminisali sve Srbe“?! I dodao kako je pravosuđe BiH „pod političkom palicom najjače bošnjačke partije“, tražeći po ko zna koji put ukidanje ove dvije pravosudne institucije. No, po Tegeltijinim parametrima, koji je nedavno čak i novinare sazvao „na druženje“ kako bi im objasnio šta je to pritisak na pravosuđe, ove Dodikove izjave to nisu. Što je samo potvrda da je Tegeltija Dodikov igrač u pravosuđu na državnom nivou, i da Dodik itekako jeste zainteresiran ko će biti novi predsjednik Suda BiH, jer tu instituciju za razliku od pravosuđa u Republici Srpskoj, gdje je postavio sve same provjerene kadrove, Dodik ne može kontrolirati. A s obzirom na predmete s kojima je direktno povezan, a o kojima će odlučivati ovaj Sud, Dodik ima razloga za zabrinutost – od slučaja Pavlovića banke, do nelegalno provedenog referenduma u RS.
Zaštita političkih moćnika
Upravo zaštita od eventualnog procesuiranja i presuđivanja političkih moćnika, ali i članova lobija koje predvode, glavni je razlog zašto predsjednik Suda BiH ne može biti Bošnjak. Jer, ako se pažljivo čita sve što je zadnjih dana napisano (i izjavljivano) oko ovog izbora, nameće se zaključak da niti jedan bošnjački kandidat, koji se prijavio za ovu poziciju, nije politički podoban. Preciznije, od svakog od njih prijeti opasnost da bi, ne trepnuvši, strpao u zatvor Milorada Dodika, Dragana Čovića, Jerka Lijanovića, Fahrudina Radončića… Iz čega se, opet, izvlači zaključak da bi svaki bošnjački kandidat za ovu poziciju profesionalno bio bolji od kandidata koga, po nezvaničnim informacijama, protežira VSTV.
Ali, kako ipak ne bi došlo do toga u priču oko izbora predsjednika Suda BiH uključio se i Dodik s tvrdnjom: „U Federaciji BiH postoje grupe koje namještaju jedna protiv druge. Izetbegović je u momentu kad je shvatio da ne može bez Radončića odlučio pustiti Salihovića. Zna se da je on bio SDA.“ E pa, ne zna se, ali je činjenica da je Goran Salihović s pozicije glavnog tužitelja smjenjen zbog toga što je završavao istrage protiv Dodika. Njegovoj smjeni prethodilo je i obavljivanje transkripata razgovora u kojima Mate Đaković informira Milorada Dodika kako je “završio sa glavnim” Salihovićem oko “Bobar Banke”, te da će i “u Pavloviću biti u redu”, a “obećano mi je i da će zatvoriti istragu u predmetu zlato”. Kad je Salihović suspendiran, na poziciju vršiteljice dužnosti imenovana je Gordana Tadić, potpuno netransparentno, i bez ikakvih objašnjenja. Tužiteljica koja je javnosti poznata koliko i sudija Ranko Debevec, otprilike su im podjednaki i rezultati rada, a po svemu sudeći i podložnost utjecajima.
Uz pritiske koji dolaze iz Republike Srpske oko izbora predsjednika Suda BiH, za bošnjačke kandidate situaciju dodatno kompliciraju napadi nekih medija u Federaciji u kojima prednjači Dnevni avaz, koji je sad po prvi put (na kraju drugog mandata) napao i Meddžidu Kreso, još uvijek predsjednicu Suda BiH, optužujući je kako je „štimala konkurse“.
Činjenica je da je napad uslijedio nakon njenog gostovanja u emijsiji FTV Pošteno, u kojoj je tema bila pravosuđe, a u kojoj je Kreso prozvala „članicu VSTV-a jer joj je sin kao kadar jedne političke stranke, zaposlen u jednoj državnoj agenciji“. Uslijedili su natpisi u medijima koji su otkrili da je sin Jadranke Lokmić-Misirače, potpredsjednice VSTV-a i državne tužiteljice, zaposlen na poziciju direktora iz kadrovske kvote SBB-a. Od „mamice“ je javnost dobila arogantno objašnjenje – za razliku od, recimo, „slučajam Novalić“ kad je premijerova kćerka podnijela ostavku, iako i on nije znao kako je imenovana na funkciju – da ona ne zna kako se imenuju direktori, da je njen sin samostalan čovjek i da je studirao gdje i svi „jugoslovenski“ nobelovci. Ne sumnjam da bi mnoge mame u BiH zanimalo kako svojim sinovima mogu platiti takvo studiranje.
Mame i njihovi sinovi
No, slučajno znam koliko je ova „mamica“ požrtvovana. Kad sam, čini mi se, 1998. godine objavila tekst „Bošnjačka cosa nostra“ u kome sam na nekih 12 strana pisala o novim „elitama“, te kako Ismet Bajramović Ćelo, Hamdija Abdić Tigar, Naser Orić… nisu heroji, kako su tada percipirani u javnosti, već kriminalci, uslijedile su prijetnje, Bajramović me nazvao i rekao da selim iz Sarajeva, a kako to nisam uradila oteta sam s ulice i odvedena u Estradu, koju je tada držao Bajramović, gdje je od mene traženo da kažem kako mi Bajramović nije rekao da Orić nije htio da priča jer mu je tako rekao Senad Šahinpašić… A kako bi i javnost znala za to Bajramović je nazvao Radončića i rekao mu da mu pošalje novinara i fotoreportera, koji su ekspresno stigli, jer sam ja kod njega i da treba objaviti kako smo mi u Danima lagali… Nekako tada je i počelo moje neslaganje, da ne kažem nešto teže, s Radončićem i Dnevnim avazom, jer moje poimanje novinarsta nikako nije moglo prihvatiti da dobijam naređenja od bilo koga, a pogotovo ne od kriminalaca. Uglavnom, u to vrijeme sam bila pozvana na neki skup o ženskim ljudskim pravima i sticajem okolnosti bila sam u autu s tada potpuno nepoznatom općinskom tužiteljicom, Jadrankom Lokmić-Misiračom, i naravno krenula je priča o mojim „problemima s kriminalcima“, na šta mi je tužiteljica rekla kako joj nije jasno zašto to radim, šta mi to treba i kako ona to nikad ne bi uradila jer ima dijete. Ta nepoznata tužiteljica, gradeći karijeru optužnicom, naravno ne protiv kriminalaca već specijalaca kantonalnog MUP-a koji su zahvaljujući njoj izbačeni na ulicu, danas odlučuje o imenovanjima na glavne rukovodne pozicije u pravosuđu. I neko se pita zašto u ovoj zemlji nema borbe protiv kriminala i korupcije!? Od takve žene tražiti da poštuje profesiju i etiku i da u skladu s tim odstupi s pozicija, očito bi bilo potpuno izlišno.
Helem nejs, nakon što se saznalo da je taj mamin sin imenovan na poziciju direktora, iz Dnevnog avaza smo saznali da se radi o Srbinu, velikom stručnjaku, ekspertu koji se iz Praga vratio u BiH. FTV je objavila da je najbolji kandidat na konkursu koji nije prošao bio Bošnjak, a ne ekspert iz Praga. Nije teško zaključiti da je Dnevni avaz zainteresiran za poziciju predsjednika Suda BiH otprilike iz istih razloga zbog kojih i Milorad Dodik. Ranko Debevec je član sudijskog vijeća koje vodi predmet u kome je i Fahrudin Radončić. Ukoliko bude izabran za predsjednika suda u vijeće će se birati drugi sudija, što s jedne strane znači da kompletno suđenje mora krenuti iz početka, a s druge, ako je vjerovati informacijama koje ovih dana kruže pravosudnim kuloarima, već je dogovoreno i ko će ga zamjeniti, navodno neko ko je takođe povezan s „kadrovskim kvotama“.
Pišući nedavno o političkim utjecajima na tužiteljstva naveli smo kako je pravosuđe sve više podijeljeno i kako se sve više govori o tome kako političari kontroliraju ne samo tužitelje, već kompletne sisteme pravosuđa, za šta je najilustrativniji primjer pravosuđe Republike Srpske koje je, kao i kompletan policijsko-sigurnosni sistem, pod upravom jednog čovjeka. Naravno da se u tako uspostavljenom sistemu ne može govoriti ni o kakvoj borbi protiv korupcije i kriminala. Treba li dozvoliti da tako funkcionira kompletna država? Da svi predsjednici sudova i glavni tužitelji budu pod kontrolom određenih političara?
Praksa koju zadnjih godina provodi VSTV, imenovanjem podobnih a nesposobnih kadrova, ozbiljno je narušila kredibilitet sudova i tužiteljstava u cijeloj BiH, kao i povjerenje građana u njihov rad. Izbor predsjednika Suda BiH nije nešto čime se mogu, i smiju igrati Tegeltija i Milorad Dodik, podržani određenim političarima iz Federacije. Posljedice lošeg izbora mogu dobro donijeti samo pojedincima, a dugoročno štete će biti ogromne po cijelu zemlju i građane. Stoga, pitanje izbora predsjednika Suda BiH nije nešto za šta će biti odgovorni samo Tegeltija, Dodik i njihovi partneri iz Federacije, koji žele da nametnu svog kandidata, već svi oni koji će podići ruku da glasaju za nesposobnog i podobnog kandidata, ali i predstavnici SAD i Evrpske unije koji su stajali iza reforme pravosuđa i izgradnje kapaciteta Suda BiH kroz ogromnu stručnu i novčanu pomoć, i koji još uvijek imaju veliki uticaj u BiH.
