Autor: Majed Kayali
Postoji niz faktora koji su omogućili Iranu da ostvari snažan utjecaj na Bliskom istoku. Prije svega, tu je politički režim čija doktrina se temelji na tzv. izvozu revolucije. Postojanje šiijskih zajednica u brojnim susjednim zemljama i njihova spremnost na služenje iranskom sektaškom režimu je, također bitan faktor. Treći važan faktor koji je Iranu omogućio širenje utjecaja u regiji jeste bogatstvo od nafte koje su obilno ulagali i ulažu u finansiranje civilnih organizacija i milicija u zemljama regije, a koje su slijepo odane Iranu i posvećene ispunjavanju ciljeva iranskog režima. Zatim, populistička politika spram palestinskog pitanja i stvaranje saveza sa različitim političkim opcijama u zemljama regije.
Navedeni faktori olakšali su Iranu uplitanje u unutrašnja pitanja susjednih zemalja, ali ključni faktor jačanja njihovog utjecaja u regiji jest, zapravo, Američka okupacija Iraka 2003. godine., koju su Amerikanci koordinirali sa iranskim režimom, kao što su prethodno činili u invaziji na Afganistan 2001.
Potpuno rušenje sistema u Iraku i američka okupaciona uprava omogućili su šiijskim sektaškim političkim i paravojnim organizacijama lojalnim Iranu da zagospodare Irakom.
U Siriji i Libanu iranski režim je svoj utjecaj ostvario kroz savez sa režimom porodice Asad u Siriji čija vojska je dugo držala Liban pod okupacijom. Iran je potpuno svjestan da će gubljenjem pozicija stečenih u Siriji i Iraku izgubiti glavne i jedine bitne poluge svog utjecaja u regiji, jer teško da bi bez njih iranski režim imao značajan utjecaj izvan svojih granica. Ovo objašnjava neumorne pokušaje Irana da nametne svoju politiku u Iraku, Siriji i Libanu. Temeljne sastavnice te politike su:
- Intenzivan rad na ostvarenju demografskih promjena u tim zemljama u korist šiija,
- Formiranje paravojnih sektaških organizacija lojalnih Iranu,
- Zaštita i nastojanje da po svaku cijenu sačuva postojeće političko stanje u tim zemljama.
Praktičan primjer provođenja te politike jest iransko učestvovanje u ratu u Siriji i protjerivanje sunijskog stanovništva, odnosno iseljavanje kompletnih gradova.
Kakav je interes SAD-a i Izraela u jačanju iranskog utjecaja u regiji
Postavlja se pitanje zašto su Sjedinjene Države (sa Izraelom) dopustili Iranu ovakvo širenje utjecaja u regiji? Teorija zavjere i tajnog saveza između ovih zemalja, naravno, nisu uvjerljivo objašnjenje. Odgovor na ovo pitanje treba tražiti u strateškim interesima.
Vidjeli smo da su SAD bez imalo sustezanja Irak predale Iranu i šiijskim sektaški milicijama, lojalnim Iranu, kao i kako su pokazale veliku dozu tolerancije prema iranskom nuklearnom programu. Pored toga, SAD su prešutno odobrile iransku vojnu intervenciju u Siriji radi odbrane i očuvanja Asadovog režima, iako je američkoj administraciji dobro poznata njihova antiamerička i antiizraelska retorika. To nedvojbeno ukazuje na to da SAD i Izrael ovakvim iranskim djelovanjem ostvaruju benefite koji su mnogo važniji i čiji značaj ili utjecaj prevazilazi, uglavnom verbalno, neprijateljstvo i animozitete koje imaju sa Iranom.
Politički analitičari su upozoravali, a praksa je potvrdila, da je američko-izraelski cilj bio da preko Irana razore arapske države i društva. Direktnim i indirektnim uplitanjem u ratove u arapskim zemljama, Iran je ispunio američka i izraelska očekivanja i učinio im veliku uslugu. Iranska politika u regiji dovela je do neprijateljstva između šiija i sunija, uzrokovala podjele i polarizaciju arapskih društava, oslabilo i destabiliziralo arapske zemlje. To je „uspjeh“ kojim se Izrael za čitavo ovo vrijeme svog postojanja ne može pohvaliti.
Sjedinjene Američke Države su, također profitirale bez ulaganja. SAD su uspjele uvući Iran u iscrpljujući rat u Siriji u kojem iranski režim trpi ogromne materijalne i ljudske gubitke. Ali, važnije od toga je što su svojom strategijom razotkrili Iran kao državu sektaškog režima koji djeluje sa tih sektaških pozicija ne mareći za jedinstvo muslimana i interese sunija, a palestinsko pitanje koristi samo kao pravan svoje sektaške politike. Danas više niko u arapskom svijetu, osim iranskih saveznika, ne gleda na Iran kao na zemlju na koju se treba ugledati i koja je neprijatelj Izraela.
Preveo: Abdullah Nasup
