Mučko ubistvo trećeg pravednog halife, Osmana, r.a.

1460

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dok je halifa Osman, r.a. opkoljen boravio u svojoj kući, pred njegova vrata je došao Zejd ibn Sabit el-ensari i govorio mu u ime ensarija: ”Vođo pravovjernih, ako želiš mi ćemo ponovo biti pomagači Allahove vjere.”
Osman im je naredio da idu i da se ni slučajno ne odlučuju na borbu protiv smutljivaca.

Ashabi došli da brane Osmana, r.a., od smutljivaca

Ebu Hurejre, r.a., je također došao sa skupinom ashaba i pred halifom Osmanom, r.a., rekao: ”Ja sam svojim ušima čuo kada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Poslije mene će biti velika smutnja.’ Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, a gdje je izlaz?’ Odgovorio je: ‘Uz vođu (emira) muslimana i njegovu skupinu’, i pokazao je na Osmana, r.a.”
Tada su ashabi koji su bili sa Ebu Hurejrom, r.a., povikali: ”Hajde da se onda borimo protiv ovih smutljivaca!” Osman im je rekao: ”Naređujem svima koji mi se pokoravaju i koji me slušaju, da se ne bore.”
Na to je Ebu Hurejre dodao: ”Vođo pravovjernih, ovi hoće da te ubiju, ovo je džihad!”
Osman, r.a., ljutito je odgovorio: ”Ebu Hurejre, naređujem ti da izađeš odavde!”, i Ebu Hurejre je napustio Osmanvu kuću.
Osman, r.a., je znao da je to mala skupina ashaba i da se ne mogu suprotstaviti smutljivcima, a nadao se i da će stići pomoć iz Šama, Kufe, Basre, te da će stići mudžahidi iz plemena Benu Amr ibn Avf, ali Zubejr ih, sve do tog momenta, nije uspio okupiti.
Osim toga, Osman je bio ubijeđen da će u jednom od narednih dana preseliti kao šehid, jer je to lično čuo od Poslanika, s.a.v.s.

Zbog toga je on bio sretan što može žrtvovati svoj život ako je to izlaz iz fitne i ako će to ponovo ujediniti muslimane.
Nema smetnje da on žrtvuje svoj život za živote 700 ashaba koliko ih je u tom trenutku bilo u Medini i da neko do njih preuzme vlast, jer su i sami pobunjenici predlagali Aliju, Talhu i Zubejra, pa koji god od njih bude halifa, bolje je nego da prokleti smutljivci preuzmu vlast.
Pored svega toga, on je halifa muslimana i ashabi su mu se morali pokoravati. Da su oni napali pobunjenike bez njegove dozvole, to bi bila očita nepokornost.
Svjedoči to i razgovor koji su vodili Alija, r.a., i Seid el-Huzai, tabiin, u Bici kod deve kada ga je Seid upitao: ”Kakvo opravdanje nalaziš sebi što nisi htio braniti Osmana, r.a. kada je ubijen?”
Alija je odgovorio: ”Osman je bio naš halifa, vođa i imam, i on je zabranio borbu, rekavši: ‘Ko danas isuče sablju, on nije moj.’ Da smo se borili protiv smutljivaca bili bismo neposlušni halifi.”
Seid je onda upitao: ”A kakvo je opravdanje imao Osman što se nije htio braniti?”
Alija, r.a., odgovorio je: ”Njegovo opravdanje je isto kao i opravdanje Ademovog sina koji je rekao svome bratu: “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.” (El-Ma'ida, 28.)
Možda će neko upitati, a zašto Osman nije abdicirao u korist Alije, Talhe ili Zubejra? Pa, zato što bi se u tom slučaju suprotstavio slovu Šerijata.

Naime, Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Osmane, ako ti Allah dâ pa budeš vladar muslimana, i ako munafici budu tražili od tebe da skineš ”ogrtač” vlasti (odnosno da se odrekneš vlasti, koju ti je Allah dao), nipošto ga ne skidaj.” (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim)
Poslanik, s.a.v.s., je to tri puta ponovio, i da je Osman, r.a., prepustio vlast bilo kome s ciljem da spasi sebe i prividni mir u državi, suprotstavio bi se jasnoj Poslanikovoj, s.a.v.s., naredbi.
Jedan od onih koji je dijelio Osmanovo mišljenje bio je Abdullah ibn Omer. Kada je došao kod halife Osmana, halifa ga je upitao: ”Abdullah, šta ti misliš o ovima koji mi naređuju da ostavim vlast ili će me, u suprotnom, ubiti?”
Ibn Omer mu je rekao: ”Vođo pravovjernih, hoćeš li ti vječno ostati na dunjaluku?”
Osman: ”Ne!”
Ibn Omer: ”Da li oni raspolažu nagradom i kaznom, Džennetom i Džehennemom?”
Osman: ”Naravno da ne raspolažu.”

Ibn Omer: ”Onda ne skidaj ogrtač kojim te je Allah ogrnuo, pa da to postane praksa u ovome ummetu – kad god narod zamrzi vladara da ga svrgnu ili da ga ubiju.”
Nakon što su pobunjenici postavili uvjet Osmanu – ili abdikacija ili ubistvo, on je izašao među njih i rekao: ”Zbog čega hoćete da me ubijete? Ja sam čuo Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Nije dozvoljeno proliti krv muslimana osim u tri slučaja: ako je oženjen pa počini zinaluk (njega treba kamenovati), ili ako je namjerno ubio drugog muslimana, ili ako je postao otpadnik nakon što je bio musliman.’ Tako mi Allaha, ja nisam blud činio ni prije islama ni u islamu, nisam nikada namjerno ubio nijednog muslimana, nisam postao murted nakon islama i evo pred vama svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Njegov rob i Njegov poslanik.” (Nesai, Ahmed)
Oni na to nisu obratili pažnju, pa im je Osman izašao i drugi dan i rekao: ”Ako mene ubijete, nikada se više nećete voljeti kao braća i nikada se više nećete zajedno boriti protiv neprijatelja.”
Između 15. i 18. zul-ka'deta pobunjenici su počeli primjenjivati drugu taktiku, zabranili su hranu i vodu Osmanu i nikome nisu dozvolili da mu donese hranu ili vodu.

To je ashabima teško palo, pa je Alija uzeo hranu i vodu, uzjahao konja i otišao da odnese Osmanu. Smutljivci su ga vrijeđali zbog tog čina, a on ih je samo prostrijelio svojim pogledom i rekao: ”Tako mi Allaha, Perzijanci i Bizantinci ne postupaju tako kao što vi postupate sa ovim čovjekom, oni svojim zarobljenicima daju vodu i hranu.”
Majka vjernika, Ummu Habiba, r.a., ogrnula je svoj ogrtač i uzela posudu s vodom koju je pokrila ogrtačem, a zatim je uzjahala devu da odnese vodu Osmanu, r.a. Smutljivci su je zaustavili i pitali kuda je krenula, a ona je rekla: ”Idem kod halife Osmana kod kojeg se nalaze oporuke vezane za jetime i hudovice iz porodice Benu Umejje, pa hoću da ga podsjetim na to.” Oni joj nisu vjerovali nego su je vratili, pa joj je, prilikom povratka, ispala posuda sa vodom. U nekim predajama stoji da su je smutljivci čak htjeli ubiti, da je neki muslimani nisu spasili.
Šehidska smrt i iftar sa Poslanikom, s.a.v.s.
Došao je četvrtak, 17. zul-hidže 35 H.g. i Osman je taj dan postio. Pobunjenici nisu dozvolili da mu neko odnese vodu i hranu i on je dočekao iftar bez vode i hrane. Nastavio je post do nove zore, a onda mu je supruga Naila bint el-Farafisa uspjela odnekud donijeti malo vode, međutim on je pogledao kroz prozor i vidio je da je zora nastupila, pa je rekao: ”Zavjetovao sam se da ću dočekati zoru kao postač.” Ona ga je upitala: ”A kako to, čime si zapostio?” Odgovorio je: ”Posjetio me je Poslanik, s.a.v.s., sa kofom vode i rekao mi da pijem, pa sam u dva navrata pio koliko sam mogao, a onda mi je rekao: ‘Ovi ljudi te mrze i digli su se protiv tebe. Ako se budeš borio protiv njih pobijedit ćeš ih, ako ih ostaviš iftarit ćeš se kod nas.”

18. zul-hidžeta 35. h.g. kod Osmana je ušao Kesir ibn Salt, ashab koji mu je rekao: ”Vođo pravovjernih, izađi neka ti ljudi vide lice, možda odustanu od onoga što su naumili.” Osman je tada imao 82 godine i bio je potpuno sijed.
Osman mu je rekao: ”Ja sam sinoć sanjao Poslanika, s.a.v.s. Bio sam kod njega u zijaretu i vidio sam s njim Ebu Bekra i Omera. Poslanik, s.a.v.s., rekao mi je: ‘Vrati se Osmane, večeras ćeš sa nama iftariti!”’
Zatim je naredio da mu donesu nešto poput hlača da ih obuće, kada ga budu ubili da mu se ne otkriju stidni dijelovi tijela. Klanjao je nafila-namaz i na dva rekata je proučio suru Ta-ha, a zatim je sjeo i učio Kur'an.
Tada su pobunjenici odlučili da uđu da ga ubiju prije nego stignu vojske iz pokrajina da ga brane.
Kinane ibn Bišr et-Tudžibi je zapalio vrata Osmanove kuće, a onda je drugi čovjek ušao za njim, neki kažu da je to bio Abdullah ibn Sebe’, i uhvatio je Osmana snažno za vrat toliko da je mislio da ga je udavio.
Za njim je ušao Muhamed ibn Ebu Bekr, jedini ashab koji je učestvovao u ovoj fitni. Mislio je da je Osman mrtav, a kada je vidio da je živ rekao mu je: ”Na kojoj si ti vjeri, senilni starče?”
Osman mu je odgovorio: ”Ja sam na vjeri islamu i nisam senilni starac već emirul-mu'minin.”
Muhamed ibn Ebi Bekr mu je rekao: ”Izmijenio si Allahovu Knjigu?”
Osman je odgovorio: ”Allahova Knjiga je kod mene i kod vas, ništa nije izmijenjeno.”
Zatim mu je prišao, uhvatio ga za bradu i počeo ga vući, govoreći: ”Mi ne želimo da dočekamo Sudnji dan onako kako je rečeno u Kur'anu: ”I govorit će: ‘Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s Pravog puta odveli.”’ (El-Ahzab, 67.)

Sve do tog trenutka, Muhammed ibn Ebi Bekr je bio ubijeđen da on čini dobro za ummet i bio je ubijeđen da je svrgavanje s vlasti ili ubistvo Osmanovo pokornost Allahu i spas od vatre.
Osman mu je rekao: ”Bratiću, znaj da čupaš bradu koju je tvoj otac poštovao.”
Tek tada je Muhamed ibn Ebi Bekr počeo razmišljati i tek tada je došao k sebi.
Sjetio se Osmanovog života sa Poslanikom, s.a.v.s., sa Ebu Bekrom i Omerom. Ruka mu je klonula i počeo je plakati. Kada je izlazio vidio je neke ljude koji su željeli da uđu, pa ih je pokušao spriječiti, ali nije uspio.
Zatim je ušao Kinane ibn Bišr i udario je Osmana sabljom. On je pokušao da se rukom odbrani, a on mu je odsjekao ruku. Tada je Osman rekao: ”Bismillahi, tevekkeltu alellahi! (U ime Allaha! U Allaha se pouzdajem!)”
Krv se slijevala na Osmanov otvoreni Kur'an, na 137. ajet sure El-Bekara: ”Fesejkfikehumullah! (Allah će te od njih zaštititi.)”
Tada ga je Kinane ibn Bišr udario kolcem po glavi i on je pao, a zatim je uzeo sablju da ga udari u grudi, pa je prišla njegova supruga Naila da ga spriječi i on joj je odsjekao nekoliko prstiju.
Zatim je udario sabljom Osmana u grudi, a onda je ušao i Sudan ibn Humran i udario Osmana sabljom u stomak, a onda se naslonio na sablju da bude siguran da je mrtav.
Nakon toga ušao je Amr ibn Humk i devet puta udario Osmana sabljom, rekavši: ”Tri puta je u ime Allaha, a šest puta je zbog onoga što osjećam u duši protiv tebe.”
Tako je na Ahiret preselio Osman Zun-Nurejn, dvostruki Poslanikov, s.a.v.s., zet, čovjek koji je dok je još bio živ obradovan Džennetom, treći pravedni halifa koji se nakon šehadeta sreo sa Poslanikom, s.a.v.s., kako mu je i obećao u snu.
Mnogi od onih koji su bili učesnici te fitne kasnije su se pokajali. Kada je to čuo Alija, r.a. citirao je kur'anski ajet: ”Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ – Pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!'” (El-Hašr, 16.)

Saff.ba

I dio:  Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju

II dio: Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

III dio: Čuvajte se fitne koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi

IV dio:  Osman r.a. na udaru smutljivaca

V dio: Vojska smutljivaca odlazi u Medinu po Osmanovu, r.a., glavu