Vojska smutljivaca odlazi u Medinu po Osmanovu, r.a., glavu

772

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pobunjenici iz Basre, Kufe i Egipta, krenuli su prema Medini početkom zul-ka'deta, 35. godine po Hidžri, s ciljem da na licu mjesta raspravljaju sa halifom Osmanom ibn Affanom, r.a. u vezi njihovih prigovora i zamjerki. Da bi sakrili prave namjere putovanja, ljudima su govorili da idu na hadždž. U svakoj skupini bilo je između 600 i 1.000 ljudi tako da je njihov ukupan broj bio između dvije i tri hiljade.

Predvodnici skupine iz Basre bili su: Hakim ibn Džibille, Bišr ibn Šurejh, Zurejh ibn Abad i Harkus ibn Zuhejr es-Sa'di. Kufljane su predvodili: Ešter en-Nehai, Zejd ibn Savhan, Zijad ibn Nadr el-Harisi i Amr ibn Esam, a na čelu egipatske skupine pobunjenika i smutljivaca bili su: El-Gafiki ibn Harb el-Akki, Abdurahman ibn Udejs, Kinane ibn Bišr, Sevdan ibn Humran i Kutajr es-Sukuni.

Sevdan ibn Humran i Kutajr es-Sukuni bili su iz jemenskog plemena Es-Sukun. Iz istog onog plemena koje se nimalo nije dopalo halifi Omeru, r.a.

Naime, kada je Omer, r.a., 14. godine po Hidžri, vršio mobilizaciju i smotru vojnika za džihad u Perziji i Šamu, među tom vojskom bili su i pripadnci plemena Es-Sukun sa kojima je bio i Sevdan ibn Humran. Kada su naišli pored Omera, on se okrenuo od njih i rekao: ”Slava Allahu! Zaista osjećam pravu odbojnost prema ovim ljudima. Nije danas prošla prezrenija skupina od ove.”

El-Gafiki ibn Harb el-Akki je također bio iz Jemena, a nastanio se u Egiptu nakon što su ga muslimani osvojili. On je u Egiptu bio glasnogovornik Abdullaha ibn Sebe'a, koji je kontrolirao kompletan projekat širenja smutnje u islamskoj državi.

Kada su krenuli prema Medini, svetri skupine su se složile da im glavni komandant i vođa bude upravo El-Gafiki ibn Harb el-Akki. Nakon što su stigli u Medinu, dobili su naredbu da se ulogore izvan grada.

Smutljvci kod Osmana, r.a.

Svi pobunjenici su bili složni u vezi smjene Osmana, r.a., s mjesta halife, ali nisu imali jedinstven stav po pitanju njegovog nasljednika.

Egipćani su na tom mjestu željeli vidjeti Aliju, r.a. Kufa je htjela Zubejra, r.a., jer su s njim imali pozitivno iskustvo u vrijeme njegovog namjesnikovanja u Kufi, dok je Basra, iz istih razloga, preferirala Talhu ibn Ubejdullaha, r.a.

Kada je halifa Osman, r.a., saznao za njihov dolazak, on je u svetri skupine poslao svoje izaslanike da sa njima razgovaraju i da se uvjere u njihove namjere.

Aliju, r.a., je poslao Egipćanima, jer su ga svakako predlagali za halifu, Talhu je poslao Basranima, a Zubejra Kufljanima. Kada je Alija, r.a., došao među Egipćane, oni su mu izrazili dobrodošlicu i oslovljavali ga kao halifu i njihovog vođu. Međutim, Alija nije nasjeo na njihove spletke već ih je žestoko izgrdio, rekavši: ”Dobri i pošteni muslimani znaju da ste vi prokleti jezikom Muhammeda, a.s. Vratite se, jutra ne dočekali!” Slično su se ponijeli Talha i Zubejr prema smutljivcima iz Basre i Kufe.

Međutim, smutljivci se nisu dali zbuniti, već su tražili od ove trojice ashaba da odu kod Osmana i da zatraže da on lično primi predstavnike tih skupina kako bi mu iznijeli svoje zamjerke. Osman je prihvatio njihov zahtjev i primio ih u svojoj kući. Kada su vođe smutljivaca ušli kod Osmana, rekli su mu da otvori mushaf i da uči suru Junus po Ibn Mesu'dovom kiraetu. On je učio suru Junus, a inače je bio hafiz Kur'ana, dok nije došao do ajeta broj 59: ”Reci: Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?’ Recite: ‘Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?'” U tom trenutku smutljivci su prekinuli Osmana i kazali: ”Reci nam je li tebi Allah prepustio prosuđuvanje o tome koju ćeš stoku držati u torovima i napasati je na posebnim pašnjacima, dok drugoj stoci to uskraćuješ, ili o Allahu neistinu iznosiš.”

Osman im je odgovorio: ”Ovaj ajet nije objavljen povodom mene, već povodom idolopoklonika. Omer je napasao stoku od zekata na posebnim pašnjacima i povećao se broj grla od zekata, pa sam i ja to radio.”

Kada je Osman vidio da oni, na sve njegove odgovore o prigovorima koje smo spominjali, šute, upitao ih je: ”Šta vi zapravo želite?”

Odgovorili su: ”Želimo da se prognani vrate, da se uskraćenima, a potrebnima dadne njihov dio, da se na odgovorne funkcije postavljaju pouzdani i snažni i da se pravedno dijeli imetak.” Osim toga, tražili su smjenu Abdullaha ibn Sa'da ibn Ebi Sarha sa mjesta namjesnika u Egiptu i postavljanje Muhammeda ibn Ebu Bekra na njegovo mjesto.

Osman, r.a., se odmah složio sa njihovim zahtjevima i napisao je poseban dokument o tome i potpisao ga, nakon čega su pobunjenici zadovoljni napustili Medinu.

Što se tiče ljudi iz ovih pobunjeničkih skupina, treba kazati da su njih ujedinili različiti motivi. Jedni su željeli isključivo napakostiti islamu, poput Ibn Sebe'a, drugi su bili zadojeni plemenskim fanatizmom, posebno oni iz jemenskog plemena Es-Sukun, koji su zavidjeli Kurejšijama na njihovom ugledu među Arapima, treći su bili povrijeđeni time što se nad njima ili njihovim bližnjim rođacima izvršila šerijatska kazna od strane Osmana, najčešće je to bilo bičevanje zbog određenih prijestupa, pa su mu se željeli osvetiti, četvrti su bili željni vlasti i ugleda poput El-Gafikija ibn Harba i Eštera en-Nehaija. Oni su se smatrali najuglednijim predstavnicima svojih plemena, pa su se čudili kako im halifa Osman, i pored toga, uskraćuje određene pozicije u državi.

Osim spomenutog dvojca, takav je bo i Muhammed ibn Ebi Huzejfe kojeg je Osman odgojio, jer je bio njegov pastorak. Međutim, i pored neizmjernog Osmanovog dobročinstva prema njemu, on se kasnije digao protiv Osmana i bio je jedan od onih koji su pisali pisma i potpisivali ugledne ashabe kao autore pisama, a sve s ciljem da se smutnja što prije i što više proširi.

Među njima je bilo i vjerskih fanatika i ekstremista koji su pretjerivali u vjeri i koji su najmanje greške vidjeli kao neoprostive grijehe, pa su zbog toga Osmana, r.a., proglasili velikim griješnikom i prijestupnikom. A bilo je i onih koji su kod sebe spojili neznanje i tvrdoglavost i koji su bili skloni slijepom slijeđenju.

Pobunjenici se vraćaju u Medinu

Iako su pobunjenici napustili Medinu zadovoljni Osmanovim odgovorima, njihove vođe nisu to učinili. Tako su u Medini ostali Ešter en-Nehai i Hakim ibn Džibille da nastave sijati smutnju što potvrđuju i događaji koji su se desili neposredno nakon što su pobunjenici napustili Medinu.

Naime, kada se skupina iz Egipta vraćala u Egipat, ugledali su konjanika koji im se najprije približavao, a zatim udaljavao kao da bježi od njih. Oni su posumnjali u njega, zaustavili su ga i upitali: ”Ko si ti?” Odgovorio je: ”Ja sam izaslanik halife Osmana ibn Affana i nosim poruku namjesniku Egipta.”

Jasno se vidjelo da je on time hito da izazove njihovu znatiželju, pa da ga pitaju s kakvom porukom ide namjesniku. On je to jedva dočekao i pokazao im je pismo u kojem Osman naređuje Abdullahu ibn Sa'du ibn Ebi Sarhu da ubije skupinu ljudi koji su širili fitnu (nabrojao je njihova imena), da neke raskuje i poodsjeca im ruke i nogu u nakrst, te da ubije Muhammeda ibn Ebi Bekra. Na pismu je bio Osmanov pečat.

Kada su to Egipćani vidjeli, iz istih stopa su se vratili u Medinu. Na putu prema Medini dobili su novo pismo koje potpisuje Alija ibn Ebi Talib i naređuje im da se hitno vrate u Medinu.

Muslimani su se začudili kada su ponovo ugledali pobunjenike u Medini. Izašao je pred njih Alija, r.a., a oni su mu rekli: ”Jesi li vidio šta je uradio onaj Allahov neprijatelj (aludirajući na Osmana, r.a.)? Prvo je ispunio naše zahtjeve, a onda je poslao poruku namjesniku da neke od nas poubija. Time je on sâm ohalalio svoju krv, pa hajde, pridruži nam se protiv njega.”

Alija im je odgovorio: ”Šta je s vama! Neću vam se nikada pridružiti u tom vašem zločinu.”

Tada su mu pobunjenici rekli: ”A zašto si nam onda slao pismo da se vratimo?”

Alija, r.a., odgovorio je: ”Tako mi Allaha, nisam vam pisao niti slao nikakvo pismo.”

Ljudi su onda počeli zbunjeno da se gledaju, jer im ništa nije bilo jasno. Ustvari, oni su u tom trenutku shvatili da postoji neko ko piše pisma i potpisuje ugledne ashabe kako bi proširio smutnju.

Dok su Egipćani razgovarali sa Alijom, r.a., vratili su se i oni iz Kufe i Basre, pa ih je Alija upitao: ”Šta vas je natjeralo da se vratite?” Odgovorili su: ”Došli smo da pomognemo našoj braći Egipćanima.”

Alija, r.a., ih je ponovo upitao: ”A kako ste znali u kakvoj su oni situaciji i šta se sa njima desilo kada ste otišli na suprotne strane? Ovo je, tako mi Allaha, isplanirano ovdje, u Medini.” Alija je odmah posumnjao na Eštera en-Nehaija i Hakima ibn Džibillu i bilo mu je jasno da su oni upleli svoje prste u to.

Alija, r.a., i ostali ashabi željeli su se uvjeriti u vjerodostojnost pečata, pa su zajedno sa pobunjenicima otišli kod Osmana, r.a. Osman, r.a., je pogledao pismo i pečat, a zatim je rekao: ”Tako mi Allaha, ja nisam napisao nikakvo pismo, niti sam ga poslao, a ovaj pečat je krivotvoren.”

Tada su neki pobunjenici kazali: ”Onda je pismo pisao i pečat krivotvorio Mervan ibn Hakem.” Željeli su da im Osman preda Mervana, ali se on pobojao da ga ne ubiju i nije to učinio.

Iako su neki pobunjenici shvatili da neko od njih želi posijati opasnu smutnju među muslimanima, većina je smatrala da je za to kriv halifa Osman, pa su nastavili svoje pregovore s njim i nastavili su iznositi svoje zahtjeve.

To pregovaranje je trajalo danima. Smutljivci su bili u prednosti, jer je njih bilo blizu tri hiljade, a ashaba je bilo svega sedamsto u tom trenutku u Medini. Velika je greška bila što u Medini, prijestolnici hilafeta, nije bilo nikakvih oružanih snaga i jedinica koje bi bile u pripravnosti i spremne da interveniraju u slučaju potrebe. Većina mudžahida bili su u Iraku, Šamu i Africi.

Osim toga, smutljivci su došli u Medinu u vrijeme hadždža kada je mnogo ashaba bilo u Mekki, među kojima su bili i Abdullah ibn Abbas i Aiša, r.a.

Opsada Osmanove, r.a., kuće

Za svo vrijeme krize Osman, r.a., je obnašao funkciju halife i predvodio je namaz u džematu i svi su za njim klanjali, muhadžiri i ensarija, pa čak i pobunjenici. U petak, nakon džuma-namaza, on se ponovo popeo na minber i obratio se pobunjenicima, rekavši: ”O skupino neznanaca! Tako mi Allaha, stanovnici Medine znaju da ste vi prokleti jezikom Muhammeda, s.a.v.s., pa pobrišite vaš grijeh dobrim djelom, jer Allah ne briše loše djelo osim dobrim djelom.” Nakon toga, ustali su Muhamed ibn Mesleme i Zejd ibn Sabit da potvrde to što je rekao halifa Osman, r.a.

Usprotivio im se smutljivac Muhamed ibn Ebi Merire i počeo vrijeđati Zejda. A onda je ustao čovjek po imenu Džahdžah el-Gifari i počeo je vikati na Osmana, r.a., zatim je prišao i uzeo mu štap iz ruke (isti onaj štap koji su nosili: Poslanik, s.a.v.s., Ebu Bekr i Omer), pa ga je slomio i rekao halifi Osmanu: ”Maloumni starče, siđi s minbera!”

To je bilo prvi put da pobunjenici javno psuju i vrijeđaju Osmana. Zatim su svi ustali i počeli ga gađati kamenjem. Ranjenog halifu Osmana, r.a., ashabi su odnijeli u njegovu kuću iz koje više nije živ izašao.

Dok je bio zatvoren i zarobljen u svojoj kući, Osman je naredio da namaz predvodi Ebu Hurejre, r.a., mada postoje predaje u kojima se spominje da su smutljivci uzurpirali pravo na imamet i da je namaz predvodio njihov vođa El-Gafiki.

Kada je Osman, r.a., vidio da se novonastala situacija i kriza ne može riješiti mirnim putem, on je poslao pisma namjesnicima po pokrajinama i tražio je od njih da mu pošalju vojsku koja će rastjerati bandu smutljivaca.

Sve do tog momenta, pobunjenici nisu spominjali ubistvo Osmana, već samo njegovu smjenu.

Pošto su smutljivci bili opkolili Osmanovu kuću, on je, nakon što je poslao pisma namjesnicima, izašao na improvizirani balkon svoje kuće i obratio se okupljenima, među kojima su bili i ashabi, ovim riječima: ”Jesu li među vama Alija, Zubejr, Talha i Sa'd ibn Ebi Vekkas?” Nakon halifinog pitanja, spomenuti ashabi su izašli naprijed da Osman vidi da su oni tu.

Onda je Osman rekao: ”Zaklinjem vas Allahom, recite da li znate da je Muhammed, s.a.v.s., jedanput upitao ashabe: ‘Ko će kupiti taj i taj dio zemlje, da mu Allah oprosti grijehe?’ Pa sam ja kupio tu zemlju i obavijestio Poslanika, s.a.v.s., o tome, a on mi je rekao: -Daj tu zemlju za mesdžid u zamjenu za Allahov oprost i nagradu.’ Četverica ashaba su posvjedočili da je istina to što je rekao Osman, r.a.

Zatim je Osman rekao: ”Zaklinjem vas Allahom, da li znate da je Poslanik, s.a.v.s., pitao: ‘Ko će kupiti bunar Revmu?’ Pa sam ga ja kupio i obavijestio Poslanika, s.a.v.s., o tome, a on mi je rekao: -Daj ga muslimanima na korištenje u zamjenu za Džennet koji će ti Allah dati. I ja sam ga dao muslimanima na korištenje.’ Prozvani ashabi su ponovo potvrdili i posvjedočili istinitost Osmanovih riječi.

Osman, r.a., ponovo se obratio četverici ashaba: ”Zaklinjem vas Allahom, znate li da je Poslanik, s.a.v.s., pred pohod na Tebuk rekao: ‘Ko će opremiti ovu vojsku u zamjenu za Džennet i Allahov oprost?’, pa sam ja opremio vojsku za Tebuk. Ashabi su kazali: ‘Znamo i svjedočimo da je to istina.’

I četvrti put se Osman obratio ashabima, rekavši: ”Zaklinjem vas Allahom, znate li da je Poslanik, s.a.v.s., na dan prisege na Hudejbiji, nakon što me je prethodno poslao u Mekku na pregovore sa vođama idolopoklonika, uzeo svoju desnicu i rekao: ‘Ovo je Osmanova ruka i ja svjedočim da je i on dao prisegu na Hudejbiji.’ Ashabi su ponovo posvjedočili istinitost Osmanovih riječi.”

Međutim, pobunjenici to nisu slušali, niti ih je to zanimalo. Oni su već tada počeli razmišljati i o mogućnosti ubistva Osmana, r.a., pa su mu dali da bira između ostavke ili ubistva.

Postoje mnoge apokrifne predaje u kojima se spominje kako ashabi nisu stali u odbranu Osmana, r.a., jer se, navodno, ni oni nisu slagali s njegovom politikom.

Upravo je bilo obrnuto. Cijelo vrijeme su Alija, Zubejr, Talha, Sa'd ibn Ebi Vekkas i drugi ashabi bili na dispoziciji halifi Osmanu i nudili su mu zaštitu, ali je on to odbio, nadajući se da će se kriza riješiti mirnim putem.

Kada je kriza dostigla svoj vrhunac i kada je bilo očigledno da pobunjenici neće stati na običnim prijetnjama, Zubejr je predložio da on ode mobilizirati pleme Benu Amr ibn Avf, koje se nalazilo nekoliko milja od Medine, pa da sa njima dođe u Medinu i suprotstavi se pobunjenicima. Osman mu je na to odgovorio: ”Ako znaš da će te poslušati, onda to učini.”

Zašto je Osman, r.a., izbjegavao sukob sa smutljivcima? Zato što je želio sačuvati ashabe u Medini, jer je njih bilo malo u odnosu na smutljivce. I ukoliko bi došlo do borbe, postojala je mogućnost da svi ashabi, koji su se zatekli u Medini, poginu i da vlast u islamskoj državi preuzmu smutljivci i munafici. Osman, r.a., je time pokazao nesvakidašnju hrabrost i spremnost na žrtvu. Pristao je i na mogućnost da on kao halifa bude ubijen, a da ostali ashabi ostanu živi kako bi mogli preuzeti vlast nakon njega, za razliku od današnjih muslimanskih vođa, koji su spremni žrtvovati cijeli narod samo da je njima dobro i da ostanu na vlasti.

Saff.ba

I dio:  Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju

II dio: Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom

III dio: Čuvajte se fitne koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi

IV dio:  Osman r.a. na udaru smutljivaca