Nevesinje,14. februar 1945.: Zločin partizana nad Bošnjacima

7944

Nevesinje ili Kasaba, kako ga vole zvati njegovi stanovnici, gradić je i centar istoimene općine u istočnoj Hercegovini.

Pripovjedati o Nevesinju znači pripovjedati o zlu koje su iskusile brojne generacije Bošnjaka sa ovog prostora, ali i cijele istočne Hercegovine – od stalnih krvavih upada crnogorskih uskoka za vrijeme Osmanlija, potiskivanja Bošnjaka od novopridošlih Srba iz Crne Gore (razbojništva, otimanja zemlje), agrarnim reformama kojima su pretvarani u siromahe, te sistematskim ubijanjem u toku velikih historijskih događaja kao što su svjetski ratovi.

Treba reći da se poslije svih ovih događaja drastično smanjivao broj Bošnjaka na ovim prostorima, no vrhunac etničkog čišćenja bila je posljednja agresija kada su protjerani svi Bošnjaci, a oni koji nisu brutalno su ubijeni – njih 303!

U ovom tekstu neće biti riječi o zločinama u posljednjem ratu budući da je o njima uglavnom upoznata šira javnost, ponajviše zahvaljujući različitim aktivnostima UG Povratkom za Bosnu i Hercegovinu. Ovdje ćemo govoriti o malo poznatim događajima koji su se zbili 14. februara 1945. godine kada je, prema svjedočenjima, ubijeno između 150 i 200 bošnjačkih civila. Tačan broj ubijenih se ne može utvrditi iz dva razloga: do 1990. godine zvanično je bilo zabranjeno govoriti ili prikupljati podatke o ovim događajima, do tada mnogi potomci ubijenih su izumrli, raselili se ili je jednostavno protokom vremena „zamagljeno“ sjećanje na ubijene 14. februara.

Ovo će biti, zapravo, prikazivanje 14. februara iza ogledala budući da se u Hercegovini ovaj datum jedino percipira i slavi kao datum oslobođenja Mostara i Nevesinja. Nažalost, iza tog ogledala stoji i jedan ogromni, nerasvijetljeni, 60 godina skrivani zločin – zločin nad Bošnjacima Nevesinja kojeg su počinili oslobodioci, pripadnici regularne NOVJ, koji nažalost nije njen jedini zločin, no većina njih je još nepoznata ili nedovoljno istražena, ciljano se skrivaju ili se o njima „stidljivo“ i „plašljivo“ govori. No svaki zločin je zločin, bez obzira koga je počinio, u ime koje ideologije i kojih ciljeva te stoga mora biti rasvijetljen – u ime morala i humaniteta, obilježja koja nas čine i čovjekom. U suprotnom, izlazimo iz okvira čovjeka, okvira ljudskosti.

Šta se i kako, ustvari, desilo 14. februara? Najprije treba kazati da je sjećanje na 14. februar zadržano u memoriji nevesinjskih Bošnjaka koji su savremenici ovih događaja no zbog činjenice da su počinitelji zločina bili partizani, pripadnici NOP, nisu smjeli o tome govoriti jer bi bili proglašeni „neprijateljima sistema“ i naravno u skladu s tim i žestoko kažnjeni. Tu činjenicu naglašavaju i svjedoci ovog zločina. Ono što se pričalo, iako u rijetkim slučajevima, bilo je u krugu porodice i strogo se vodilo računa da se priča ne proširi. Tek poslije 1990. godine počelo se „glasnije“ govoriti o ovom zločinu. No, da li je to bilo već kasno budući da se već 1992. ponovila 1945. godina, ali sada mnogo krvavija? Ovdje ćemo prenijeti tri svjedočenja o 14. februaru, osoba koje su posmatrale, odnosno koje su direktno vezane za žrtve ovog kobnog dana.

Prvi je svjedok Hasan Tanović čije je svjedočenje u novembru 1992. zabilježio prof. dr. Ibrahim Kajan (kajankajan.blogspot.com/2012/04/sjecanje-hasana-tanovica-partizanski.html): I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. II 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju (to je bilo 1943, prema riječima istog svjedoka, op.a.), izlazi pred njih. (…) Ljudi k'o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava. Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija. (…) Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini (…) Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.Ubijeno je taj dan 189 muslimana, od deset, 12, … do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije – nije. (…) I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.(…) O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo. Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…

Nefiza Omerika (rođ. Bojčić) je također bila svjedokom zločina počinjenog 14. februara. Ona je u to vrijeme bila udata za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Nefiza pripovijeda o događajima uoči, za vrijeme i nakon samog zločina. Naime, prema tvrdnjama nene Nefize veliki broj bošnjačkog stanovništva iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani…) bio se sklonio u čaršiju pošto je tu bilo mnogo sigurnije. Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme. Nefiza opisuje scenu sa lokaliteta Smrdan kod sela Kljuna gdje je bio „naviljak“ brade – četnici su je obrijali da bi mogli postati partizani (ovdje se najbolje očituje narodna izreka da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada). Dakle, u toj pometnji jedan dio Bošnjaka svih dobi počinje bježati prema Mostaru. U jednoj od tih grupa bio je i njen muž Jusuf Muraspahić kojega su sa grupom od još 41 uglavnom mlađeg muškarca zarobile a potom i strijeljale partizanske jedinice na lokalitetu Kričanje na Podveležju (10-ak km od Mostara). Strijeljani su bez ikakvog suđenja – a i zašto bi bi se sudili kada su bili civili! U aprilu 1945, nakon što su im vlasti dozvolile i dali „propusnice“, članovi porodica idu na Kričanje, prepoznavaju svoje ubijene i na istom mjestu ih „malo“ ukopavaju. No u ovom činu se prepoznaje tragedija nad tragedijama, rekli bismo Antigonina tragedija – porodicama nije dozvoljeno da svoje najbliže pokopaju u skladu s vjerskim propisima, uz klanjanje dženaze, niti da ih pokopaju u harem! Nefiza je svjedočila i ubistvima u samom gradu Nevesinju, kod zgrade starog suda, ali i u skoro cijelom gradu. Sjeća se i imena dva izvršitelja ubistava, Mirko Golijanin i Momo Mučibabić. Neki od ubijenih Bošnjaka u samom gradu su i Hasan Efendić, Avdija Oručević, Ševko Ramović, Mujo Trnovac, Suljo Muraspahić (16 godina star, ubijen kod džamije), zatim imućni Šućrija Pekušić, više Dugalića, četiri djevojke iz porodice Muraspahić. Također, Nefiza napominje da 14. februara nisu ljudi ubijani samo u čaršiji i na Kričanjima – mnogi su pobijeni i na Malti u Mostaru (više uglednih nevesinjskih Bošnjaka), zatim na Zijemljima. Na pitanje kako je moguće da je to sve učinjeno Nefiza odgovara da su oslobodioci dobili „odriješene ruke“ 24 sata – mogli su raditi šta su željeli, bez ikakvih posljedica. Nefiza, na kraju, naglašava da je poslije II svjetskog rata bilo strogo zabranjeno govoriti o ovim događajima.

Nafija Šarančić još je jedan od svjedoka zločina februara 1945. U to vrijeme sa svojom porodicom živio je u Bašagića kući u Nevesinju, nakon što su izbjegli iz sela Odžak. Sjeća se kako je 14-og posljedni put vidio svoga oca Mušana, govoreći svojoj supruzi: „Čuvaj djecu!“ Nakon toga se, bježeći pred partizanima, uputio ka Mostaru, da bi, kao i Jusuf Muraspahić, bio uhvaćen na Kričanjima i tu strijeljan od strane partizana. Inače, ovdje je stradalo pet vrlo mladih muškaraca iz porodice Šarančić i to: Mušan, Dervo, Avdo, Arif i Murat. Strijeljanje su preživjela petorica Nevesinjaca – Omer i Huso Maslo, Smajo Šikalo, Huso Ćehić i Juso Šarančić. Zahvaljujući ovim ljudima saznalo se za tragediju na Kričanjima. Prije strijeljanja većina zarobljenih je bila vezana u bodljikavu žicu. Nafija također navodi da su se smaknuća dešavala na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja. Naime, partizanske zasjede bile su locirane i u rejonu Grepka (ulaz u Nevesinje iz pravca Mostara) i tu su ubijali svakoga ko je naišao – potpuno neselektivno. Tako su na Grepku svirepo ubijene dvije Nafijine tetke, djevojke Šerifa (21 godina) i Advija (17 godina), te još dva rođaka, Huso i Atif. Kao najodgovornije za ove zločine Nafija navodi Čedu Kapora i, posebno izdvajajući, Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade koji je i dao već pomenute „odriješene ruke“ partizanskim jedinicama u Nevesinju – u prevodu to je značilo „ubijte koga želite“.

Iz svjedočenja su vidljive ogromne razmjere zločina 14. februara, zločina koji je još teži budući ga je počinila vojska koja ima atribut narodna, regulana vojska, vojska čija bi misija morala biti odbrana svakog čovjeka, bez obzira na njegovu naciju i vjeru. No činjenica da je zločin ipak počinjen ukazuje na dva elementa kao obilježja ovog pokreta i njegove vojske, elementa vješto skrivana ali uvijek jaka i prisutna – prosrpski i antibošnjački (antimuslimanski). Istinitost ove tvrdnje pokazuje i činjenica da ne samo da niko nije kažnjen za ovaj zločin nego je bilo zabranjeno i strogo kažnjivo o njemu i govoriti, a žrtve dostojno sahraniti – iako je to klasični zločin protiv civilnog stanovništva, golorukog i nezaštićenog.

Danas, 68 godina nakon zločina nad nevesinjskim Bošnjacima ostaje nam moralna obaveza da se prisjećamo nevino ubijenih, da opominjemo sami sebe, te našu djecu i omladinu, da ukazujemo na počinitelje ne tražeći osvetu ali tražeći priznanje zločina, poštovanje žrtava i osudu ideologije pod čijom je zastavom zločin počinjen!

Autor: Nedžad Dedović, mr.sci.
Izvor: Preporod