Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Zbog navike Kurejšija, navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani.” (Kurejš, 1.-4.) Sura Kurejš ima svega četiri ajeta, ali u tim kratkim ajetima sažeta su temeljna načela na kojima počivaju život, sigurnost, blagostanje i opstanak jednog naroda: međusobni odnosi koji čuvaju njegovo jedinstvo, putovanja koja donose opskrbu, Allahova Kuća koja mu osigurava nepovredivost, hrana koja ga spašava od gladi, sigurnost koja ga oslobađa straha, te ibadet kojim se na sve te blagodati odgovara zahvalnošću njihovom istinskom Darovatelju.

Jedna od najdubljih poruka ove sure jeste da najveća opasnost za blagodat nije nužno njen nestanak, nego trenutak kada, zbog svoje stalne prisutnosti, prestane biti primijećena.

Ljudska priroda brzo se navikne na ono što se neprestano ponavlja. Vremenom se blagodat počne doživljavati kao nešto što samo po sebi postoji, kao dio prirodnog poretka stvari, pa iz svijesti iščezava Onaj Koji je darovao tu blagodat i Koji je održava.

Gladan čovjek najbolje zna vrijednost zalogaja hrane, uplašeni čovjek cijenu sigurnosti, a putnik namjernik zna koliko znači pronaći sigurno utočište. Međutim, onaj ko dugo živi u sitosti, sigurnosti i stabilnosti, može ih početi doživljavati kao urođena prava, a ne kao blagodati koje su mu darovane.

Zato sura ne počinje nekim dramatičnim događajem, nego nečim što je postalo sasvim uobičajeno: navikom. Upravo u tome leži njena izuzetna odgojna snaga. Kur'an skida veo svakodnevnice i pokazuje da ono što čovjek smatra prirodnim nije plod slučaja niti neovisnih životnih okolnosti, već plod neprekidne Allahove brige, upravljanja i milosti.

Jedan od ključnih ciljeva ove sure upravo je vraćanje čovjeku sposobnosti da vidi ono što je navika sakrila od njegovog pogleda. A to znači vraćanje čovjeka stalnoj zahvalnosti Allahu na blagodatima. Zahvalnost, stoga, nije tek riječ izgovorena nakon primljenog dara. Ona je zaštita od nemara koji čovjeku dopušta da živi okružen Allahovom milošću, a da je više i ne osjeća.

Karunovski način poimanja blagodati

Riječ īlāf ne označava samo naviknutost, prisnost i kontinuitet, već upućuje na čitavu mrežu društvenih, ekonomskih i sigurnosnih veza koje su Kurejšijama omogućavale da žive, trguju i napreduju.

Karavana ne kreće na put samo zato što postoje roba i deve. Da bi sigurno stigla do svog odredišta, potrebni su povjerenje među ljudima, sporazumi koji štite putnike, odnosi koji otvaraju vrata tržišta i ugled koji druge podstiče na saradnju. Iza svakog uspješnog putovanja stoji mnogo više od onoga što se može vidjeti.

U tome se krije i važna pouka. Čovjek ne smije svoj uspjeh pripisati isključivo vlastitim sposobnostima. To ne znači umanjivanje vrijednosti znanja, truda i odgovornosti. Naprotiv, dužan je planirati, raditi i koristiti sredstva koja mu je Allah stavio na raspolaganje. Ali jednako tako mora biti svjestan da njegov trud nikada nije jedini razlog uspjeha.

Čovjek vidi ono što je sâm učinio, ali često ne primjećuje bezbroj okolnosti koje su mu omogućile da uopće djeluje. Ne vidi ljude koji su mu otvorili vrata, prilike koje su mu se ukazale, sigurnost u kojoj je radio, zdravlje koje ga je služilo i druge Allahove blagodati koje su pratile svaki njegov korak.

Ova sura podsjeća na jednu od najvećih istina života: iza svakog vidljivog uspjeha stoji čitav niz nevidljivih blagodati. Kada čovjek vidi samo vlastiti trud, a zaboravi sve ono što mu je Allah darovao da bi se uopće mogao truditi, tada sebi počinje pripisivati ono što mu nikada nije pripadalo.

Upravo ovdje Kur'an otkriva jednu od najvećih opasnosti za čovjeka: da, nakon što mu Allah podari uspjeh i bogatstvo, povjeruje kako je sve što je postigao isključivo plod njegovog znanja, sposobnosti i zalaganja. To je ono što možemo nazvati karunovskim načinom razmišljanja – uvjerenjem da je čovjek sâm sebi dovoljan i da uspjeh pripisuje isključivo vlastitim sposobnostima.

Takav način razmišljanja utjelovljuje upravo Karun, čovjek iz Musaovog, alejhis-selam, naroda, kojem je Allah podario ogromno bogatstvo, ali koji je, kada je pozvan da bude zahvalan svome Gospodaru, odgovorio: ”Ovo što imam stekao sam znanjem svojim.” (El-Kasas, 78.) On je znanje pretvorio u razlog oholosti, a blagodat u razlog da se uzdigne iznad drugih i zaboravi svoga Gospodara.

Isti put može zadesiti svakog čovjeka kada uspjeh u njegovim očima postane dokaz vlastite samodovoljnosti. Tada zaboravlja da iza njegovog rada stoje zdravlje, razum, prilike, ljudi, sigurnost i bezbrojne druge blagodati koje nije sâm stvorio, nego mu ih je Allah podario.

Najveće čovjekovo iskušenje često ne počinje u trenucima oskudice, nego upravo kada mu Allah otvori vrata uspjeha. Siromaštvo može čovjeka približiti Allahu, a obilje ga može udaljiti od Njega ako u njemu ne prepozna dar, nego vlastitu zaslugu. Prava pobjeda nije u tome da čovjek mnogo posjeduje, nego da ono što posjeduje njegovo srce još više približi Onome Koji mu je to podario.

Upravo zato sura ne završava govorom o karavanama, trgovini i putovanjima, nego pozivom: ”Neka se oni Gospodaru Hrama ovoga klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani.”

To je prirodan završetak svih prethodnih ajeta. Onoga trenutka kada čovjek shvati koliko je Allahovih darova utkano u svaki njegov uspjeh, spoznat će da ga svaka blagodat, ako je ispravno razumije, vodi prema njenom Darovatelju – Uzvišenom Allahu.

Kada Allah nešto odredi, dovoljno je da ti otvori put

Da bi se u potpunosti razumjela poruka sure Kurejš, potrebno je imati na umu jednu izuzetnu činjenicu iz historije Mekke. U njenoj pozadini stoji paradoks koji na prvi pogled prkosi svakoj ljudskoj logici: dolina u kojoj gotovo ništa ne raste, a u koju pristižu plodovi iz različitih krajeva svijeta.

Ibrahim, alejhis-selam, opisao je to mjesto riječima: ”Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (Ibrahim, 37.)

Iz ljudske perspektive, takva dolina nije pružala gotovo nikakve pretpostavke za život. Ipak, upravo je ona postala mjesto prema kojem se usmjeravaju srca ljudi i u koje pristižu plodovi i opskrba iz različitih krajeva svijeta.

U tome se ogleda jedno od velikih pravila Allahovog upravljanja ovim svijetom: čovjeku se ne daje uvijek ono što mu nedostaje u obliku koji očekuje. Mekki nije data plodna zemlja, ali joj je podaren položaj kakav nije imao nijedan drugi grad. Nije joj dato obilje vode, ali joj je darovana Ka'ba. Nije joj podareno obilje poljoprivrednih plodova, ali su joj otvoreni trgovački putevi koji su je povezivali sa svijetom.

Istovremeno, Kur'an jasno pokazuje da Allahova pomoć nikada ne isključuje ljudski trud. Naprotiv, sama sura podsjeća na putovanja zimi i ljeti. Opskrba nije dolazila narodu koji je čekao skrštenih ruku, već ljudima koji su koristili mogućnosti koje im je Allah otvorio. On im je olakšao put, ali su njime morali sami krenuti.

Allahova mudrost ne ogleda se u tome da svim ljudima podari iste mogućnosti, nego da svakome odredi put kojim će stići do opskrbe koja mu je propisana. Zato dolina u kojoj se ništa ne sije postaje mjesto u koje pristižu plodovi iz svih krajeva. Jer kada Allah nešto odredi, dovoljno je da ti otvori put.

Čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti

Sura Kurejš završava podsjećanjem na dvije blagodati koje dotiču samu osnovu ljudskog života: ”Koji ih gladne hrani i od straha brani.” Glad ugrožava tijelo, a strah sputava čovjeka i sužava prostor njegove slobode. Kada se čovjek nađe između neimaštine i nesigurnosti, briga za goli opstanak može ga toliko zaokupiti da zaboravi na mnoge druge vrijednosti koje životu daju smisao i punoću. Zato hrana i sigurnost nisu tek ugodnosti koje život čine lakšim; one su temelji na kojima čovjek može živjeti slobodno, odgovorno i dostojanstveno.

To posebno razumiju narodi koji su prošli kroz iskušenje gladi i straha. I naš narod još pamti dane kada je, u godinama dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovinu, svaki zalogaj bio blagodat, a svaki dan bez granata i straha milost. Tada se jasno osjećalo koliko vrijede opskrba i sigurnost, koliko čovjek zavisi od Allahove pomoći i koliko je slab kada ostane bez onoga što u vremenima blagostanja tako lahko uzima zdravo za gotovo.

A onda su došli dani mira i slobode, koji su, uz Allahovu pomoć i milost, plaćeni životima najboljih sinova Bosne. I upravo tu počinje jedno drugo iskušenje: čovjek se lahko navikne na ono za čim je nekada čeznuo i za šta je molio. Ono što je nekada bilo predmet dove i suza počinje se podrazumijevati. Ono za šta se nekada zahvaljivalo Allahu počinje se doživljavati kao nešto što čovjeku pripada samo po sebi.

Tada se blagodat, umjesto da čovjeka približi njenom Darovatelju, može pretvoriti u zastor između njega i Allaha. Čovjek zaboravi Onoga Koji mu je podario život, zdravlje, opskrbu i sigurnost, pa vlastitu snagu i sposobnost počne doživljavati kao dovoljan razlog svega što ima. A kada zaboravi Darovatelja blagodati, počinje gubiti svijest o vlastitoj zavisnosti od Njega. Tu počinje put oholosti i nezahvalnosti, kao što je Uzvišeni rekao: ”Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6.-7.)

A onaj ko blagodat pripiše sebi, a zaboravi Onoga Koji mu ju je podario, sâm otvara vrata njenom gubitku.