Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Među veličanstvenim kur'anskim kazivanjima posebno mjesto zauzima priča o drugovima iz pećine. Ona nije objavljena da nas upozna s ljudima i događajima iz davne prošlosti, već da izliječi bolesti koje razaraju ljudska srca u sadašnjosti. Govoreći o toj maloj, ali odabranoj skupini vjernika, Uzvišeni je objavio: ”To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: ‘Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.”’ (El-Kehf, 13.-14.)

Kazivanje o drugovima iz pećine nije samo historijska priča, već kur'anski obrazac nastanka zajednice koja je nadrasla slabosti ljudskog ega. U cijelom tom prizoru nema ni traga svađi, galami, sujeti ni nadmetanju. Postoji samo jedno srce koje kuca u više grudi i jedan nijet koji usmjerava više koraka.

Skupina mladića spomenuta u suri El-Kehf napušta komfor lagodnog života i bira neizvjesnost. Zajedno čine hidžru, zajedno ulaze u pećinu, zajedno tonu u san i zajedno se bude. Čak i kada nakon buđenja šalju jednog od njih među ljude, odluka nije plod nečijeg ličnog istupa, već zajedničkog promišljanja. Pred nama je rijedak primjer džemata u kojem se ”ja” prirodno povlači pred ”mi”.

Kada su preselili, njihova tijela ostala su jedno pored drugoga, baš kao što su im srca bila sjedinjena za života.

Koliko je to daleko od našeg vremena! Danas je dovoljna jedna razlika u mišljenju da se srca udalje, dovoljan je povrijeđeni ego da se prekinu veze, dovoljan je prolazni interes da se razore džemati, udruženja i prijateljstva koja su se godinama gradila. A sve zbog onoga što već sutra neće imati nikakvu vrijednost ni na dunjaluku, a kamoli na ahiretu.

A drugovi iz pećine svjedoče da je moguće živjeti potpuno drugačije. Njih nije ujedinio zajednički dunjalučki interes, nego zajednička vjera. Zato među njima nije bilo borbe za položaj, niti nadmetanja za prvenstvo. Nije bilo ega koji traži da bude primijećen, ni sujete koja žudi za pohvalom, jer niko nije želio uzdići sebe, već samo Allahovu vjeru.

Zanimljivo je da Kur'an gotovo ništa ne govori o njihovim imenima, porijeklu, zanimanju ili društvenom položaju, pa čak ni o njihovom tačnom broju. Time Allah naš pogled odvraća od nebitnih detalja i usmjerava ga prema suštini. Nije važno koliko ih je bilo, već kakvi su bili. Zato broj (kvantitet) ostaje u drugom planu, a u prvi plan dolazi kvaliteta zajedništva. Jer zajedništvo ne nastaje mnoštvom tijela, već skladom srca. Kada se srca očiste od sebičnosti, i mala skupina poprima snagu ummeta; a kada se razjedine, i veliko mnoštvo ostaje tek rasuti skup pojedinaca. Zar današnji islamski ummet nije najbolja potvrda te istine?!

Ovo kazivanje razotkriva jednu duboku zakonitost ljudskih odnosa: razdor se najčešće rađa iz namjere koja nije čista, a jedinstvo se rađa iz kristalno jasne namjere i cilja. Kada je cilj viši od ličnih interesa, ljudi se ne nadmeću za popularnost, za poziciju, za ugled, za lajkove, nego se nadmeću u dobročinstvu. Kada je istina jedino mjerilo, mišljenja se ne pretvaraju u sukobe.

Zato u njihovom ponašanju ne vidimo ono što tako često razara ljudske zajednice, pa i džemate: borbu za prevlast, rasprave koje udaljavaju srca i prepirke u kojima se izgubi ono zbog čega su se ljudi okupili. Nisu dozvolili da sporedna pitanja postanu važnija od temeljnih, niti da različita mišljenja postanu razlog za prekid bratstva. Oni nisu bili ljudi bez mišljenja, ali su bili ljudi bez oholosti. Nisu bili ljudi bez razlika, ali su bili ljudi čija su srca bila ujedinjena vjerom.

To nije idealizirana slika ljudi oslobođenih ljudske prirode, već prirodna posljedica srca očišćenih vjerom. Svaka istinska promjena na zemlji počinje promjenom srca. Allah nije najprije promijenio njihove okolnosti, nego njih same. A kada se promijeni čovjekovo srce, mijenja se njegov pogled na život, njegove odluke, njegovi prioriteti i spremnost na žrtvu.

Drugovi iz pećine su primjer da se kolektivni moral gradi snagom imana, a ne formalnim pravilnicima koje niko ne poštuje. Njih je ujedinila iskrenost u vjeri, a ne organizacija. Nije ih povezala korist, nego uvjerenje. Da su se prepustili šejtanskim došaptavanjima, svojim hirovima i strastima, sve bi bilo drugačije.

Takvi ljudi čistih srca su ukras dunjaluka i oslonac čovjeku u nedaćama. Zato je odmah nakon njihove priče došla kur'anska uputa: ”Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (El-Kehf, 28.)

Ovaj ajet nije slučajno smješten upravo ovdje. Kao da Allah kaže: Ako želiš ostati postojan na putu istine, pazi s kim ćeš dijeliti životni put. Jer, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa neka svako od vas dobro gleda s kim će se družiti.”

Naša najveća kriza danas nije nedostatak znanja, učenjaka, daija, vaiza niti projekata. Najveći problem jeste što liječimo posljedice, a zanemarujemo uzrok. A uzrok mnogih naših kriza nalazi se u srcu. Kada se u njemu nastani iskrenost, nestaje potreba za nadmetanjem. Kada ga ispuni bogobojaznost, nestaje želja za dominacijom i ponižavanjem drugih.

Zato je Allah rekao: ”Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.” (Eš-Šu'ara, 88.-89.)

Nije rečeno: ko dođe sa velikim djelima i velikim znanjem, već sa čistim srcem. Jer iz čistog srca rađaju se i čista djela.

Stanovnici pećine uče nas da je jedinstvo prije svega duhovna kategorija. Ono se ne gradi sloganima, deklaracijama ni organizacionim shemama, već srcima koja zajedno kucaju radi Allaha.

Zato njihova priča ostaje trajna opomena i vječna nada: nije presudno koliko nas ima, nego koliko smo iskreni u vjeri; nije presudno koliko govorimo o zajedništvu, nego koliko smo ga spremni živjeti; i nije presudno koliko smo blizu jedni drugima tijelima, nego koliko su nam srca blizu istom cilju. Jer gdje je iman snažan, ego postaje neprimjetan, a gdje ego zavlada, ni najveći broj ljudi ne može stvoriti istinski džemat.