Piše : Nezir Halilović
Dobro nam je poznato da Allah u Svojoj savršenoj objavi Kur'anu, uglavnom, ukazuje na najznamenitije pojave i redovno izostavlja imena osoba o kojima govori. Međutim, u slučaju jedne žene pravi izuzetak. Riječ je o Belkisi, kraljici od Sabe. U vremenima kada su se mnogi očevi Arabijskog poluotoka crvenjeli i tugovali na informaciju da su dobili kćerku i već spremali lopate kojima će te svoje kćeri žive zakopati u zemlju, kada nijedna žena nije mogla ni pomisliti da razmišlja o svojim pravima, Belkisa je uspjela postati kraljica čitavog jednog naroda. Čitajući kur'ansku suru En-Neml (Mravi) naići ćemo na detalje iz života Allahovog poslanika, Sulejmana, a.s., i u okviru njih fantastično kazivanje o Belkisi, kraljici od Sabe.
Sulejmanove blagodati
Govoreći o Sulejmanovim blagodatima, Uzvišeni u Kur'anu veli: ”Davudu i Sulejmanu smo znanje dali i oni su govorili: ‘Hvala Allahu Koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih! I Sulejman naslijedi Davuda i reče: ‘O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!’ I skupiše se Sulejmanu vojske njegove, džinnovi i ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: ‘O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne zgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijetite!’ I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: ‘Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!'” (En-Neml, 15-19.)
Sulejman, a.s., je imao sve navedeno, a njegovi izviđači su bili raznovrsni. Najznačajnije informacije je, kao i svaki poslanik, dobivao preko meleka Džibrila, a.s., zatim su njegove izvidnice činili šejtani, džinni, ptice i ljudi. Kakva disciplina i red su vladali u njegovim vojskama govore nam sljedeći ajeti: ”I on izvrši smotru ptica, pa reče: ‘Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!’ I ne potraj dugo, a on dođe, pa reče: ‘Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest.”’ (En-Neml, 20-22.) Jedan od njegovih izviđača, ptica iz vrste pupavca, je zakasnio na smotru što je predstavljalo nešto nečuveno, tako da mu je Sulejman, a.s., zaprijetio groznim kaznama. Veliki mufessir Ševkani ukazuje na ljepotu Sulejmanovog govora i kaže: ”Njegove riječi “zašto ne vidim pupavca, kao da govore: ‘Šta mi je, zašto ne vidim pupavca?!’, izražavajući se tako kao da je problem u njemu, a ne u odsutnom pupavcu. Zatim ga ne sramoti direktno i ne optužuje pred njegovim društvom, nego kaže: ”Da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” Ponovo mu ostavlja prostor za ispriku, pa tek onda napominje kažnjavanje. Vrlo kratko nakon toga pupavac dolijeće i svjestan svoje greške komunikaciju ne počinje sa pozdravom, nego informacijom koja će opravdati njegov propust: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest.”
Dvorac sa brojem prozora koliko ima dana u dvije godine
Po većini učenjaka Saba je ime grada koji se nalazio na Arabijskom poluotoku i bio je udaljen od današnje prijestolnice San'e tri dana hoda. Pupavac je tokom svog izviđanja došao do vrata prelijepog grada, punog prekrasnih bašči, punih zelenila, sa plodnim poljima i divnim građevinama. To ga je toliko iznenadilo da je oduševljeno letio po tom gradu, diveći se svemu što je vidio. Zatim je stigao do velikog, fantastično ukrašenog dvorca. Kada je uletio u njega primijetio je da taj dvorac ima na stotine prozora u pravcu istoka i isto toliko prozora u pravcu zapada. Zatim je čuo žamor glasova i razumio da ljudi govore kako je to kraljevstvo Sabe, da im je kraljica Belkisa i da je to upravo njen dvorac. Pogledavši u prozore pupavac je vidio da ih na istoku ima upravo onoliko koliko ima dana u Sunčevoj godini (365), a isto toliko i na zapadu. Shvatio je da dvorac predstavlja pravo čudo arhitekture, jer svakog dana Sunce prilikom izlaska izlazi u pravcu jednog od prozora, a zalazi u pravcu njemu paralelnog prozora na zapadnoj strani. Ali, pupavac je vidio i to da svakog jutra, čim se Sunce pojavi na jednom od prozora, kraljica sa cijelom svojom svitom pada na sedždu obožavajući Sunce, kao i svakog sumraka, pri njegovom zalasku. Pored toga, pupavac je vidio da kraljica Belkisa posjeduje i ogromni, veličanstveni prijesto, ukrašen obiljem zlata, srebra, bisera, safira, dijamanata i drugog dragog kamenja. Sve to ga je zadržalo, tako da nije stigao na vrijeme na smotru. A nakon toga zadivljujuće smisleno i precizno opisuje prizor Sulejmanu, a.s.: ”Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni: vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put pa da se klanju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!” Čovjek ne može a da se ne divi govoru te sićušne ptice koja bolje i smislenije govori od mnogih ljudi, pokazujući da mu je glavna briga iman – vjerovanje u Uzvišenog Allaha, na što i stavlja težište svoga govora. Pa ipak, Sulejman, a.s., nije zdravo za gotovo prihvatio njegovo opravdanje i objašnjenje puno slatkih riječi, već manirom iskusnog i mudrog vođe odgovara: “Vidjet ćemo” – reče Sulejman – “da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!” (En-Neml, 23-28.)
Poziv u islam
Po drugi put, pupavac je krenuo u pravcu Sabe, ovaj put noseći i pismo sa sobom. Pokušajte zamisliti kako se osjećala Belkisa kada je pred nju palo pismo s neba i kada je vidjela da joj je pismo donijela ptica. Uzela je pismo i pročitala ga, ali se iznenadila njegovim sadržajem i odmah sazvala svoje generale, ministre i savjetnike i obratila im se riječima koje navodi Kur'an: “O velikaši” – reče ona – “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: ’U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ “O velikaši” – reče ona – “savjetujte mi šta treba da uradim, ja bez vas neću ništa da odlučim!’’ Odgovor njenih ministara i generala je glasio: ”Mi smo vrlo jaki i hrabri” – rekoše oni – ”a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!” Tek tada Belkisa potpuno pravda svoj položaj i povjerenje koje uživa, pa govori mudrije od bilo kojeg filozofa i diplomate, oslobođena bilo kakve panike od rata koji joj kuca na vrata: “Kad carevi osvoje neki grad” – reče ona – “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim.” Mora se priznati da je Belkisa sama bila pametnija od svih svih svojih mistara i generala, kao i od svih mušrika Mekke zajedno, jer je na vrijeme shvatila da, ako je u pitanju pravi poslanik, besmislen je svaki rat protiv njega, jer je u startu izgubljen, a ako je u pitanju neki od vladara koji ima manje ili više snage, onda se već može govoriti o otporu. Međutim, kako dokazati da li je ta osoba zaista poslanik? I zato je našla rješenje: ”Poslat ću im jedan dar i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti.” (En-Neml, 29-35.) Svaki vladar, bez obzira koliko moći i blaga imao voli darove, kako narod veli: ”Hedija je i caru draga.” Međutim, ako je u pitanju Allahov poslanik onda nije tako.
Iz riznice su probrali najbolje primjerke blaga kojim bi se obradovali svi vladari, bez izuzetka, i izaslanici su krenuli ka Sulejmanu. Međutim, kao i uvijek Sulejman, a.s., je već bio obaviješten o njihovom postupku, tako da je naredio šejtanima da mu sagrade, kako se navodi, hiljadu dvoraca od zlata i srebra. Kada su izlasanici stigli do tih zlatnih dvoraca povikali su: „Šta će ovom naši darovi kad su svi njegovi dvorci od zlata i srebra!“ Stigavši do prijestolnice čekalo ih je još veće iznenađenje. Sulejmanova prijestolnica je bila opasana velikim bedemom od zlata! I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: “Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjerat ćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.” (En-Neml, 36-37.) Definitivno je jasno da se radi o Allahovom poslaniku. Belkisa je, tim potezom dobila na vremenu, a sada je dobila i potvrdu onoga u što je željela da se uvjeri. Više se nije imalo šta čekati. Čim se delegacija vratila, Belkisa je već bila spremna da sa svojim velikašima dođe do Sulejmana i odazove se njegovom pozivu.
Iskušenje sa prijestoljem
Kako navode učenjaci, Džibril, a.s., je obavijestio Sulejmana, a.s., o njihovom dolasku, a Sulejman joj nije ostao dužan za njen potez sa darom. Zato se obratio svojim dostojanstvenicima sa željom da mu prenesu njen prijesto. Ulema navodi da je njeno prijestolje bilo sagrađeno od čistog zlata i da je bilo dugo oko četrdeset metara, široko oko dvadeset i visoko oko petnaest metara. Ulema raspravlja i o razlogu zbog kojeg je Sulejman, a.s., tražio upravo to i kažu: „Želio je da joj pokaže Allahovu svemoć i blagodati koju mu je Uzvišeni podario, i da mu to bude dodatni dokaz da je zaista Allahov poslanik; drugi kažu da je želio ispitati koliko je pametna; treći kažu da se želio uvjeriti da li mu je pupavac rekao istinu o njenom prijestolju. Većina preferira prvo mišljenje, a nije isključeno da je želio sve to, jer je sve navedeno postigao tim činom. Kada se prijesto našao kod njega naredio je šejtanima da ga izmijene. Jedni kažu da su ga okrenuli naopako i ono što je bilo gore prebacili su dolje, a neki kažu da su na njemu dodavali i oduzimali bitne detalje. O razlogu zbog kojeg je Sulejman naredio i da izmijene njen prijesto alim Ferra’ i drugi kažu: „Šejtani su rekli kako joj nešto nije u redu s pameću, pa je želio da to ispita.“ Neki kažu: „Džinni su se uplašili da će se Sulejman oženiti s njom, pa će dobiti dijete zbog čega će oni vječno biti potčinjeni Sulejmanovoj porodici, pa su zbog toga rekli Sulejmanu kako je ona slabe pameti i kako su joj noge maljave kao u magarca!
Sve je bilo spremno za Belkisin doček: ”I kad ona dođe, bi joj rečeno: ‘Je li ovakav prijesto tvoj’ – ‘Kao da je on!’ – uzviknu ona.” Mudžahid kaže: „Vidjevši prijestolje Belkisa ga je prepoznala, ali i posumnjala, i stala se diviti njegovom prisustvu kod Sulejmana.“ Mukatil kaže: „Ona ga je prepoznala ali je ona njima zamku napravila, baš kao i oni njoj. Da ju je Sulejman upitao: ‘Je li ovo tvoj prijesto?’, ona bi rekla: ‘Da.’ Ikrime kaže: „Rekla je: ‘Ako kažem da jeste, plašim se da ću slagati, a i ako kažem da nije, opet se plašim da ću slagati.’ Zato je rekla: ‘Kao da je on!’ Na taj način koji je svojstven samo ženama, Belkisa se izvukla iz zamke koju su joj pripremili.
Sulejmanova ženidba Belkisom
Sulejman, a.s., se uvjerio da je Belkisina pamet više nego ispravna. Ostalo je još da se uvjeri da li je istina ono što su džinni rekli o njenim maljavim nogama. Zato joj je stao pokazivati svoje blagodati i svoj dvorac: “Uđi u dvoranu!” – bi joj rečeno. I kad ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!” – reče on. “Gospodaru moj”, – uzviknu ona – “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu Gospodaru svjetova!'’ (En-Neml, 43-44.) Kada je Belkisa podigla suknju ukazale su se njene izrazito maljave noge. Kaže se da su nakon toga donijeli britvu i ona je obrijala svoje noge. Ibn ebi Hatim, Ibn Munzir i Ibn ebi Šejbe navode da ju je nakon toga Sulejman, a.s., oženio.
