Vjerujte svojoj djeci i pomozite im da ostvare svoje snove

609

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Imam Ebu Jusuf, najpoznatiji učenik imama Ebu Hanife, ispričao je: ”Moj otac je umro kada sam bio mali, pa je svu brigu o meni preuzela majka. Ona me je poslala kod krojača da naučim krojački zanat, a ja sam napustio krojača i otišao u džamiju da slušam predavanja Ebu Hanife. Majka je došla u džamiju, uzela me za ruku i odvela natrag krojaču. Kada je vidio moju ljubav prema nauci, Ebu Hanife mi je uvijek ostavljao mjesto pored sebe i podučavao me. Moje bježanje od krojača natjeralo je moju majku da dođe u džamiju i da kaže Ebu Hanifi: ‘Niko ovo dijete ne kvari osim tebe. On je siroče koje ti sprečavaš da uči zanat na koji sam ga poslala.’ Ebu Hanife joj je rekao: ‘Ostavi ga, on ovdje uči da jede poslasticu sa pistacijama.’ A ona mu je rekla: ‘On da jede to jelo?! Pa, to je poslastica koju jede samo halifa. Ja mislim da si ti šejh koji je izgubio pamet.’

Tako sam ja ostao uz svoga šejha Ebu Hanifu da učim fikh. Kada je Ebu Hanife umro, ja sam nastavio voditi naučnu halku koju je on vodio. Nakon što se pročuo glas o meni, pozvao me je jednog dana halifa Harun er-Rešid da me imenuje za vrhovnog kadiju. Posjetio sam ga u njegovom dvorcu i on mi je ponudio jelo, rekavši: ‘Jedi, Ebu Jusufe!’ Ja sam pojeo jelo koje nikada do tada nisam kušao. Halifa me je upitao: ‘Znaš li šta si jeo?’ Rekao sam: ‘Ne znam.’ Harun er-Rešid reče: ‘To je poslastica sa pistacijama.’ Ja sam se nasmijao, a Harun er-Rešid me upitao: ‘Zašto se smiješ?’, pa sam mu ispričao događaj sa mojom majkom i Ebu Hanifom. Na to je Harun er-Rešid rekao: ‘Allah se smilovao Ebu Hanifi, on je svojim unutrašnjim (srčanim) okom vidio ono što ljudi ne vide očnim vidom.”’

Ebu Jusuf svoj uspjeh, nakon Allahu, dž.š., ima zahvaliti svom šejhu Ebu Hanifi koji je duboko vjerovao u njegov uspjeh. Zamislite da Ebu Hanife nije vjerovao u svog učenika i da ga je prepustio njegovoj majci i krojačkom zanatu, kakva bi bila njegova sudbina. Najvjerovatnije bi završio kao krojač i umro bi a da niko ne zna za njega. Trenutak šejhove vjere u njegovog učenika je ono što ga je dovelo do pozicije vrhovnog kadije u državi, ostavivši nam sentence iz svoga života i života imama Ebu Hanife, kao i njegov fikh koji je razradio upravo Ebu Jusuf. Da nije bilo te vjere i povjerenja, ne bi Ebu Jusuf sâm mogao to ostvariti.

Mnogi su talenti propali, a mnogi nadareni ljudi nestali, jer nisu pronašli nikoga ko vjeruje u njih i ko će ih izvući iz anonimnosti i usmjeriti putem na kojem će njihov talenat i nadarenost doći do izražaja i potvrditi se u punom kapacitetu.

Mene jako brinu roditelji koji djecu tjeraju na studij medicine ili inženjerstva, a djeca imaju dara i žele neku drugu specijalnost. U potpunosti razumijem ljubav roditelja i to da oni žele najbolje za svoju djecu, ali ko je rekao da je najbolje ono što donosi najviše novca i zašto roditelji moraju živjeti život za svoju djecu, zašto im želimo ukrasti život i zašto želimo ostvariti naše želje preko naše djece?

Nema ništa gore od uništavanja snova i talenata. Stoga, vjerujte u svoju djecu, usadite u njihova krila dodatno pero umjesto da otkidate postojeće, čak i ako je njihov talent u nečemu u što vi ne vjerujete! Svi mi znamo za Ebu Jusufa, Ebu Hanifu, za pjesnika El-Mutenebbija, a niko ne zna ko su bili najbogatiji ljudi u njihovom vremenu.