Zašto nam drugi uvijek moraju govoriti o vrijednostima koje posjedujemo?

603

Piše: Edhem Šerkavi / Preve i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čovjek je htio prodati svoju kuću i preseliti se u bolju kuću, pa je otišao do svog prijatelja, stručnjaka za marketing, i zamolio ga da mu pomogne napisati oglas za prodaju kuće. Njegov prijatelj je dobro poznavao kuću i napisao je oglas u kojem je na najljepši način opisao kuću. Zatim je pročitao tekst oglasa svome prijatelju koji ga je zadivljeno slušao, a onda mu rekao: “Molim te, ponovo pročitaj oglas!”

Kad je marketing menadžer ponovo pročitao oglas, vlasnik kuće rekao mu je: “Kakva lijepa kuća! Ja sam sanjao o kupnji takve kuće, a nisam znao da sam živio u njoj dok nisam čuo tvoj opis.” Zatim se nasmiješio govoreći: ”Molim te, nemoj objavljivati oglas, moja kuća nije na prodaju.”
Daleko sam i od pomisli da reklame, kako se to u narodu kaže, ”od mora čine iscijeđeno sezamovo ulje”, ali ipak treba priznati da nas reklame često znaju zavesti i obmanuti poput menija u avionu. Naime, prvi put kad sam putovao avionom, dali su mi ”Menu” na kojem sam pročitao ovo: ”Tjestenina dobivena iz zlatnih zrna pšenice, navodnjavane čistom vodom koja izvire iz visokih stijena, sa jajima od kokoški koje su uzgajane na najboljoj farmi na kojoj su slušale muziku i baletni ples. Uz međunarodne uvozne začine i povrće nadzirano od strane najvećih stručnjaka koji su diplomirali na prestižnim svjetskim univerzitetima.”

Na trenutak sam pomislio da se radi o džennetskom jelu, ili barem o ukusnom jelu o kojem sam čitao u pričama sa kraljevskih i sultanskih dvorova. Toliko sam se zanio razmišljajući o tom jelu da nisam ni primijetio da se na spisku jela nalazi i omlet koji kada bi ga moja majka pravila kod kuće, znali smo da je to dan kad nema ništa drugo u kući za jelo osim omleta, ili da je to dan pranja tepiha pa majka nema vremena za pravljenje ”čuda” u kuhinji.
Vraćajući se našem vlasniku kuće, želim postaviti pitanje: Zašto nam drugi uvijek govore o lijepim stvarima koje posjedujemo? Naš problem je što uvijek želimo više, a ne razmišljamo o uživanju u onome što imamo.

Mi uvijek želimo veću kuću, ali zaboravljamo da kuću ne čine samo zidovi i namještaj, nego i mala domovina osjećanja, priča i uspomena, više nego što je prostor i namještaj. 
Uvijek želimo bolji posao, ali zaboravljamo da je ovaj svijet prepun nezaposlenih, i da posao nije samo novac, već čast i ponosno zarađivanje nafake, te prekrasan osjećaj učestvovanja u proizvodnji i davanju.

Mi uvijek želimo bolju suprugu, odnosno boljeg muža, a zaboravljamo sâmi biti najbolji.
Nema ništa loše u čovjekovom nastojanju da posjeduje veću kuću, da dobije bolji posao ili da želi najbolju životnu saputnicu, ali zašto se uvijek osjećamo nezadovoljnim i manje vrijednim zbog onoga što ne posjedujemo, umjesto da uživamo i budemo zahvalni na onome što imamo.