Prošlo je 26 godina od jednog od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva počinjenih za vrijeme agresije na BiH. Na današnji dan, 1995. godine, dogodio se stravičan masakr na tuzlanskoj Kapiji. Jedna godina više ne znači ništa za bol porodica ubijenih, oni će svoju tugu nositi dok su živi.
Zločinačka granata s Ozrena 25. maja 1995. godine ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Stradali su uglavnom mladi, a prosječna starost ubijenih bila je manja od 24 godine. Za ovaj zločin pred Sudom BiH nekadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske Novak Đukić, osuđen je na 20 godina zatvora jer je naredio da se topovskim projektilima gađaju civilni ciljevi u Tuzli.
U februaru 2014. pušten je iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Sud BiH je Đukiću u junu 2014. smanjio kaznu na 20 godina, a njegov branilac je nekoliko dana kasnije obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.
Potjernica za Đukićem raspisana je u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.
Đukić nije sposoban da se pojavi pred Višim sudom u Beogradu prije septembra 2021. godine zbog svojih psihičkih problema, zaključak je ljekarskih pregleda, koji će ponovo biti rađeni kako bi se ocijenila njegova sposobnost za suđenje. Roditelji ubijene djece smatraju da se radi o produženju farse, koja na najbolji način pokazuje želju Srbije da se suoči sa zločinima, ali i domaćeg pravosuđa koje je dozvolilo ovakav scenario u vezi sa Đukićem.
Zločin na Kapiji bio je i ostao najveća rana u historiji Tuzle i to se da osjetiti svakog 25. maja. Grad soli ovoga dana nije svoj. Sve je tiše. Šetnja gradskim ulicama toga dana nije šetnja nego samo prolazak, a odredište su Slana Banja gdje je sahranjena 51 od ukupno 71 žrtve.
Malo je Tuzlaka kojima 25. maja 1995. godine nije ubijen neko, barem poznanik. Oni mlađi koji tada nisu bili ni rođeni, već četvrt vijeka slušaju i uče o svojim vršnjacima koji nikad nisu stigli da budu odrasli ljudi, da imaju svoju djecu, ali i o onima malo starijima, čija djeca danas nemaju oca ili majku, jer je neko smislio monstrozan plan da granatom pokuša ubiti grad.
Tog dana ubijeni su: Suzan Abdulismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ivana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak Ćiro, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo, Suzana Dušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasečić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović, Elvira Hurić, Almir Jahić, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović, Edin Mujabašić, Samir Mujić, Elvir Murselović, Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani, Fahrudin Ramić, Nedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihada Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Aim Slijepčević, Savo Stjepanović, Jelena Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković i Adnan Zaimović.
