Na današnji dan, 6. septembra, navršava se 85 godina od masovnog stradanja Bošnjaka Kulen Vakufa i okolnih mjesta.
Historičar Dino Dupanović podsjetio je na zločin u kojem je tokom septembra 1941. godine ubijeno oko 2.000 muslimana, većinom žena i djece.
Decenijama se šutjelo o žrtvama, dok su pripadnici partizanskih jedinica povezanih sa tim zločinima dobijali spomenike i javne počasti.
– Ima li nekog danas u Kulen Vakufu? – pitanje je kojim Dupanović počinje svoj zapis povodom 85. godišnjice stradanja.
Priča o Kulen Vakufu počinje 6. septembra 1941. godine, kada je u jutarnjim satima, nakon napada ustaničkih i partizanskih formacija, iz mjesta i okolice pobjeglo približno 5.600 stanovnika. Nešto više od 3.000 uspjelo je stići do Bihaća.
Za približno 2.000 ljudi spasa nije bilo.
Većinom žene i djeca ubijani su tokom narednih 48 sati. Dio je stradao na putu od Kulen Vakufa prema Bihaću, dok su drugi bacani u obližnje jame.
Bio je to zločin nad civilnim stanovništvom, ali je njegovo javno sjećanje u narednim decenijama gotovo potpuno izbrisano.
O kulenvakufskim žrtvama šutjelo se sve do 1990. godine. Bez javnog govora, bez odgovarajućeg obilježavanja i bez spomenika koji bi podsjećao na hiljade ubijenih Bošnjaka.
Dok se 49 godina šutjelo o ubijenim Bošnjacima, partizanima koji su bili povezivani sa zločinima nad stanovništvom Kulen Vakufa podizani su spomenici i priređivane svečane komemoracije.
Tako je 3. novembra 1981. godine otvoreno spomen-obilježje palim partizanskim borcima ovog kraja. Glavnu riječ imao je general i narodni heroj Nikola Karanović, kojeg Dupanović navodi kao jednog od odgovornih za zločine nad stanovništvom Kulen Vakufa i okolice, zajedno sa Petrom Đilasom.
Na ceremoniji se govorilo o 147 poginulih partizana.
O približno 2.000 ubijenih kulenvakufskih muslimana – gotovo ništa.
Još jedan primjer Dupanović pronalazi u Vrtoču. Prilikom otkrivanja novog spomen-obilježja 1989. godine među onima koji su učestvovali u svečanosti bio je Nikica Pilipović, partizanski veteran i nekadašnji pripadnik Vrtočke čete.
Prema Dupanovićevim navodima, upravo je ta četa tokom ljeta 1941. godine učestvovala u ubistvima kulenvakufskih muslimana, kao i u zločinima nad Hrvatima u Krnjeuši i Vrtoču.
Pilipović je u svojim ranijim zapisima priznao da je kulenvakufska akcija ostala poznata i po “paljenju i pljački, kao i osveti”.
Sredinom pedesetih godina Muzej AVNOJ-a i Pounja pokrenuo je obimnu anketu pod nazivom “Doprinos Pounja u NOB-u”, čiji je cilj bio popisati civilne i vojne žrtve Pounja.
Dupanović kaže da je te popise pregledao.
“Da li su popisane, prosudite sami”.
Tek krajem 1990. godine Kulen Vakuf dobija prvu ozbiljniju komemoraciju. Okupilo se oko 5.000 ljudi, a nakon 49 godina šutnje prvi put je otvoreno pitanje sjećanja na žrtve.
Žrtve Kulen Vakufa imaju tek skromnu spomen-ploču postavljenu 2004. godine. Komemoracija je iz godine u godinu sve tiša. Mediji uglavnom šute, a na mjesto stradanja dolazi tek nekolicina ljudi.
Često su među njima osnovnoškolci koji, kako navodi Dupanović, ni sami ne znaju zbog čega su došli.
Posebno je teško objasniti činjenicu da su u socijalističkoj Jugoslaviji spomenici podizani partizanima i jedinicama čiji su pripadnici učestvovali u zločinima nad Bošnjacima Kulen Vakufa, dok su sami ubijeni Bošnjaci decenijama bili gotovo nevidljivi u javnom prostoru.
– Lakše je držati slovo drugima nego organizovati vlastiti pomen – poručuje Dupanović.
