Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U svojoj knjizi Sajdul-hātir, imam Ibnul-Dževzi zapisao je jednu kratku, ali vrlo sadržajnu misao: ”Ko spozna tok Allahovih odredbi, ostat će postojan pred njima.” (Ibnul-Dževzi, Sajdul-hātir, str. 285.)
U ovih nekoliko riječi sažeta je suština vjere i robovanja Allahu. Naime, ova izreka otkriva stepen imana koji čovjek ne može postići pukom spoznajom da je Allah sve odredio, već tek onda kada ta spoznaja preraste u pronicljivost koja usmjerava njegov pogled na događaje i određuje njegove reakcije na životne mijene.
Ibnul-Dževzi nije slučajno upotrijebio izraz ”tok Allahovih odredbi”. Nije rekao spoznavanje Allahovih odredbi, već je upotrijebio riječ ”tok”, kao da su Allahove odredbe rijeka koja teče svojim koritom, ne zaustavljajući se pred ljudskim željama niti mijenjajući svoj pravac zato što je nekome teško ono što mu donosi.
Čovjek vidi ono što ga je zadesilo, ali ne poznaje sve okolnosti koje su tome prethodile niti može sagledati sve posljedice koje iz toga mogu proizaći. Njegov pogled zaustavlja se na neposrednom gubitku, neostvarenoj želji ili iskušenju koje ga je zadesilo, a ne vidi nužno mudrost koja se krije iza te odredbe i dobro koje mu Allah možda čuva u vremenu koje dolazi.
Iz toga proizlazi jedna od najvećih slabosti ljudske duše: čovjek je sklon da Allahove odredbe prosuđuje na osnovu svog ograničenog znanja, a Allahovu mudrost mjeri prema tome koliko se Njegove odredbe podudaraju s njegovim željama.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Možda nešto ne volite, a ono može biti dobro za vas; a nešto volite, a ono može biti zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216.)
Završetak ovog ajeta ukazuje na temeljnu razliku između Allahovog znanja i čovjekove spoznajne ograničenosti. Ovdje nije riječ samo o pozivu da čovjek podnese ono što mu je teško, već o promjeni mjerila na osnovu kojih prosuđuje ono što mu se događa. A to znači da nije potrebno da čovjek spozna mudrost svake Allahove odredbe kako bi pred njom ostao postojan. Ne mora mu biti otkriven razlog svakog gubitka, rastanka, neuspjeha ili odgađanja onoga čemu se nadao. Potrebno je da zna kako njegovo nepoznavanje mudrosti nekog iskušenja ne znači da mudrost ne postoji.
Suština Ibnul-Dževzijeve misli sadržana je u zahtjevu da čovjek ostane postojan pred Allahovim odredbama. Takva postojanost ne znači odsustvo tuge, potiskivanje bola, zanemarivanje uzroka niti mirenje s nepravdom. Ona znači da bol ne preraste u prigovor Allahu, da gubitak ne poljulja čovjekov iman i da ga iskušenja ne navedu na odustajanje od njegovih principa.
Vjernik može plakati, a biti strpljiv. Može osjećati bol, a biti zadovoljan Allahovom odredbom. Ali to ne znači da prihvatanje Allahove odredbe smije postati opravdanje za pasivnost, odustajanje od odgovornosti ili mirenje s nepravdom. Njegova je obaveza da učini ono što može i strpljivo podnosi ono na šta ne može utjecati, ali predanost Allahovoj odredbi ne smije miješati s odustajanjem od vlastite odgovornosti i ulaganja truda.
Postoji još jedna važna dimenzija ovog pitanja. Allahova mudrost ne postaje uvijek očigledna u vremenu u kojem se Njegova odredba ostvaruje. Čovjek može godinama misliti da su vrata koja su mu se zatvorila označila kraj njegovog puta, a onda otkriti da ga je njihovo zatvaranje sačuvalo od puta koji za njega nije bio dobar. Može se dogoditi i da nikada ne spozna mudrost onoga što mu se u životu dogodilo, ali njegov iman ostane postojan i bez otkrivanja svih razloga.
U tome je razlika između onoga ko robuje Allahu pod uslovom da se život odvija onako kako je on zamislio i onoga ko Mu robuje znajući da je njegov Gospodar milostiviji prema njemu od njega samog i da bolje zna šta je za njega dobro.
Onaj ko spozna tok Allahovih odredbi ne očekuje život bez iskušenja, već moli Allaha da njegovo srce učini postojanim u Njegovoj vjeri i sačuva ga od gubitka pravca pred promjenama i iskušenjima koja život donosi. Tako vjerovanje u Allahovu odredbu postaje živa snaga koja čovjeku čuva unutrašnju ravnotežu kroz sve životne mijene.
