Piše: Semir Imamović
Svjetski mediji rjetko, ili gotovo nikako, izvještavaju o ljudskim gestama muslimanskih boraca, a posebno onima koje se tiču pripadnika drugih vjera. Jedna takva gesta zabilježena je ovih dana u sirijskom pograničnom gradiću Al Maoulula, nastanjenom većinskim kršćanskim življem, u kojem su pripadnici sirijske brigade ”Ahraru-l-Kalmun” (Oslobodioci iz Kalmuna), izveli akciju spašavanja 14 redovnica iz samostana ”Mari Tekla” u Malouli, koji je, već duže vrijeme, izložen žestokim artiljerijskim udarima vladinih snaga. Arapska tv kuća Al Jezira objavila je video sa cjelovitom snimkom razgovora njihovog novinara sa sirijskim redovnicama, nakon njihovog izmještanja na teritoriju pod kontrolom sirijske opozicije. ”Na ovaj potez odlučile smo se iz bezbjedonosnih razloga. Grad je na udaru teške artiljerije i Bog zna šta bi s nama bilo da smo ostale tamo” – kazala za Al Jaziru jedna od redovnica. Na pitanje novinara da li su tačni navodi nekih medija o njihovoj otmici, usljedio je energičan odgovor: ”Ne, to je notorna glupost. Ovi ljudi su nam spasili živote. Rizikovali su svoje živote radi naše sigurnosti, i mi smo im duboko zahvalne zbog toga.” Redovnice su, također, potvrdile za Al Jeziru da je cijela akcija prošla u najboljem redu, i da su ih muslimanski borci zadivili svojim ljudskim i vjerničkim držanjem. Zbog čega nam se ovaj primjer čini pomalo nestvarnim, ako znamo da islam, u svojoj suštini, zagovara dobročinstvo prema svim ljudima koji se, ninakoji način, nisu ogrješili o muslimane, kur'anskim žargonom kazano ”ne bore se protiv njih i ne izgone ih zavičaja njihovih ”? Vjerovatno zbog toga što je dobročinstvo, kao princip, gotovo iščezlo u međumuslimanskim odnosima, što su muslimani jedni prema drugima izgubili samilost i humanost, pa nam se onda žrtvovanje mudžahidskih života da bi se spasile kršćanske redovnice čini kao priča iz bajki. Istina je, muslimanski borci su svojom pravednošću i pravičnim postupanjem prema svim ljudima, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, kroz povijest, plijenili simpatije ”pokorenih” naroda, kao što je istina da su njihovi međusobni odnosi, u zlatnom dobu prakticiranja islamskih načela, bili paradigma samilosti, ljubavi, požrtvovanosti, altruizma, visokih težnji i ambicija, praštanja, samokritičnosti, ali je isto tako istina da su ljudska i moralna dimenzija islama danas svedene gotovo na incidente slučajeve. Kada čujemo za ovakve primjere ne možemo a da se ne zapitamo, gdje je nestala humanost i ljudskost u odnosu muslimanskih boraca jednih prema drugima, da li je moguće da su vlastiti nām i želja za dominacijom postali glasniji i važniji od zajedničke rječi, koja objedinjuje elementarne vjerske i ljudske interese muslimana, i zbijanja vojnih redova pred sve razularenijom vojnom nemani, koja ruši sve pred sobom i koja bi, nastavi li se iracionalno insistiranje na vlastitim vjerskim i političkim rješenjima i interpretacijama budućnosti Sirije, mogla u potpunosti uništiti oslobodilački pokret u Siriji.
{youtube}Iy3zdbKXfDM{/youtube}
