Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: “Tako Mi vremena! Čovjek je, doista, na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.”

Premda je cijeli Kur'an spušten odjednom iz Levhi-mahfūza na najbliže nebo u Noći kadra, njegova objava Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, trajala je dvadeset i tri godine. Ajeti i sure objavljivani su postepeno, kako bi Objava bila povezana sa životnim okolnostima, a vjernici mogli lakše razumjeti njene poruke i živjeti po njoj. Zbog toga redoslijed objavljivanja sura nije isti kao redoslijed u kojem se one danas nalaze u Mushafu.

Taj raspored nije slučajan, već nosi duboke značenjske i odgojne poruke.

Jedna od tih poruka jasno se uočava u nizu sura Et-Tekāsur, El-‘Asr i El-Humeze, koje se nadovezuju jedna na drugu i iz različitih uglova govore o uzrocima, oblicima i posljedicama čovjekovog gubitka.

Središnja tema sure El-‘Asr jeste gubitak koji nastaje onda kada čovjek promaši pravi smisao svog postojanja i svoj život podredi prolaznim ciljevima, zanemarujući ono što mu donosi istinski uspjeh.

Prije nje nalazi se sura Et-Tekāsur, koja otkriva uzrok tog gubitka. Čovjek se toliko zaokupi nadmetanjem u stjecanju imetka, potomstva, položaja i dunjalučkog ugleda da zaboravi cilj zbog kojeg je stvoren. Zaokupljen prolaznim, propušta priliku da stekne Allahovu milost i ostane ustrajan na Pravome putu. Tek kada mu smrt pokuca na vrata, postaje svjestan koliko je bio obmanut i koliko je skupo platio svoju nemarnost.

Nakon sure El-‘Asr dolazi sura El-Humeze, koja prikazuje kako izgleda čovjek koji nije poslušao njenu poruku i zato ostao na gubitku. Njegovo srce postalo je rob imetka, pa sav svoj život provodi u njegovom gomilanju, uvjeren da će mu bogatstvo osigurati sigurnost i besmrtnost. Istovremeno, njegov jezik postaje oruđe ismijavanja, ogovaranja i ponižavanja drugih ljudi, dok traganje za njihovim mahanama postaje njegova svakodnevna preokupacija. Zaboravio je na Allaha, na pokornost Njemu i na Dan polaganja računa, pa će iza sebe ostaviti ono što je cijelog života sakupljao, dok će pred sobom naći kaznu koju nije očekivao.

Jedna od posebnih odlika kur'anskog izraza jeste da se Uzvišeni Allah zaklinje nekim od Svojih stvorenja kada želi skrenuti pažnju na istinu od naročite važnosti. U suri El-‘Asr zakletva glasi: ”Tako Mi vremena!”

Riječ el-‘asr može značiti cjelokupno vrijeme ili ljudski vijek, ali i vrijeme ikindije, a oba značenja prihvatljiva su i međusobno se nadopunjuju. Vrijeme je najvjerniji svjedok istinitosti poruke ove sure, jer upravo ono razotkriva stvarni ishod ljudskih djela. A ako se pod el-‘asrom misli na ikindijsko vrijeme, i tada je veza s temom sasvim jasna: veći dio dana već je prošao, tako da čovjek može sagledati šta je tokom njega stekao, ali i šta je nepovratno izgubio.

Riječi Uzvišenog: ”Čovjek je, doista, na gubitku”, znače da se čovjek nalazi usred gubitka, da ga on obuhvata i prožima. Ovakva općenita tvrdnja ukazuje na mnoštvo stranputica kojima ljudi idu mimo Allahove upute i zato obuhvata sve koji ne slijede Njegov put.

Uzvišeni Allah kaže: ”Reci: ‘Pravi gubitnici su oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i svoje porodice. Eto, to je očiti gubitak.”’ (Ez-Zumer, 15.)

Iz tog općeg stanja gubitka spašavaju se samo oni koji u sebi objedine četiri osobine. Prva od njih – ispravno vjerovanje – temelj je bez kojeg ostale nemaju vrijednosti, dok preostale tri predstavljaju potvrdu i plod iskrenog imana. Što ih čovjek više zapostavlja, njegov gubitak postaje veći.

Posebnu pažnju privlači i izbor riječi el-husr (الخسر). Kur'an njome označava gubitak u njegovom općem značenju, bez obzira na to koliki on bio. Zato nije upotrijebljen izraz koji označava djelimičan gubitak, niti riječ koja bi označavala potpuni i konačni poraz. A kada Kur'an želi opisati krajnji ishod nevjerovanja i neposlušnosti, tada koristi izraz el-husrān (الخسران), koji označava potpun, konačan i nenadoknadiv gubitak. Zato se on često javlja uz opis ”očiti” (el-mubīn), jer će njegova stvarnost postati potpuno jasna tek nakon polaganja računa na Sudnjem danu.

I kako smo već kazali, iz općeg zakona ljudskog gubitka izuzeti su samo oni koji u sebi objedine četiri osobine koje Uzvišeni Allah navodi u suri El-‘Asr. To nisu slučajno poredani uvjeti, već potpuna slika puta spasa: od ispravnog odnosa čovjeka prema njegovom Gospodaru, preko izgradnje vlastite ličnosti, pa sve do njegove odgovornosti prema drugima i ustrajnosti na tom putu.

Prvi uvjet je vjerovanje u Allaha. To je temelj na kojem počiva sve ostalo i bez kojeg nijedno djelo nema svoju pravu vrijednost. U njega ulazi vjerovanje u meleke, Allahove knjige, sve Njegove poslanike, kader, proživljenje, Sudnji dan, Džennet i Džehennem. Ovo vjerovanje predstavlja osnovni uvjet za prihvatanje svih ostalih uvjeta, jer poricanje bilo kojeg njegovog temelja ruši njegovu potpunost i ispravnost.

Drugi uvjet odnosi se na lični trud čovjeka, a to je činjenje dobrih djela. Naime, nakon što iman uspostavi ispravan odnos između čovjeka i njegovog Stvoritelja, dobra djela potvrđuju iskrenost tog odnosa. To su djela kojima vjernik traži Allahovo zadovoljstvo, a ne ljudsku pohvalu i priznanje. Ona su ono što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu, ono što povećava težinu čovjekovih dobrih djela i ono čime se vjernik uzdiže na visoke stepene u Džennetu. Vjera bez dobrih djela ostaje samo tvrdnja, a dobra djela bez imana gube svoj smisao.

Treći uvjet predstavlja društvenu odgovornost vjernika i njegovu obavezu popravljanja stanja u zajednici. On znači da se vjernik ne zadovoljava samo time da popravi sebe i da se okoristi mnoštvom dobrih djela, nego svoju brigu širi i na druge ljude kroz međusobno savjetovanje i podsticanje na slijeđenje Allahovog puta, pridržavanje Njegovih naredbi i klonjenje Njegovih zabrana. Jer to je istina koju je Allah objavio: ”I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg…”’ (El-Kehf, 29.) Zato zajednica vjernika nije zajednica pasivnih pojedinaca, već zajednica koja se međusobno pomaže u dobru i čuva vrijednosti koje joj je Allah povjerio.

Četvrti uvjet također je zajedničke prirode, a to je međusobno preporučivanje strpljivosti. Ono obuhvata strpljenje na teškoćama i neugodnostima koje će vjernik susretati od onih koji odbijaju slijediti Uputu, ali i strpljenje u pokornosti Allahu, kao i ustrajnosti u dobrim djelima, u borbi sa samim sobom, te savladavanju vlastitih strasti i prohtjeva koji ga udaljavaju od Njegovog zadovoljstva. Sabur je snaga koja čuva iman, održava djelo i omogućava čovjeku da ostane na Pravom putu kada naiđu iskušenja.

Tako sura El-‘Asr u nekoliko kratkih ajeta obuhvata cijeli put ljudskog spasa: iman koji čovjeka povezuje s Allahom, djelo kojim taj iman potvrđuje, istinu koju slijedi i druge njoj poziva i sabur kojim sve to čuva i održava. Bez jednog od ova četiri temelja čovjek se približava gubitku, a njihovim objedinjavanjem izlazi iz općeg zakona propasti i ulazi među one kojima je obećan uspjeh i spas na ahiretu.