Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići.
Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar. Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od 36 srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa. Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad je duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko zatražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: – Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: “Zatvori vrata, uteče mačka!”
Jednog ramazana kad se već uglavnom znalo tko će ići na hadž, a za koga će ići bedel, i kad je ostalo nekoliko Arapa bez bedeluka, i Sej jid Emin je, što bi se danas reklo, izvisio. U Sarajevu nije nitko htio slati bedela za svoje nemoćne starce ili umrle roditelje, koji su bili bogati i za života trebali ići na hadž. Neki domaći ljudi, da bi pomogli siromašne musafire Arape, tražili su im pismeno bedeluke po provinciji. Kako je bio ramazansiki tátil, i Salih Safvet efendija iz Nuvaba bio je u svom rodnom mjestu uz ramazan. Tamo je upravo bio umro jedan bogat građanin, i Salih-efendija se sjetio Sejjid-Emina. Nagovorio je sinove umrlog da pošalju za oca bedela. Pristali su i odmah je udaren tel Uzeiragi da pronađe Sejjid-Emina, da mu iznajmi auto do Duvna, gdje će biti obavljen ikrar i gdje će se bedelu dati pare za bedelluk. Uzeir-aga pronašao šofera i auto, a Sejjid-Emin je jedva čekao da dobije kakav bilo bedelluk.
Nije onda kao danas bilo i automobila i autobusa kakvih možeš samo zamisliti. Pošta se prenosila jednom ili dva puta heftično, a kad zapadā snijeg na Kupresu i puhne vjetar kroz Kupreška vrata, onda sva zapadna Bosna ostane bez ikakve veze sa Sarajevom. A te godine je ramazan bio uza zemherije pa, iako nije bilo velika snijega, bila je suhomrazica koja je svrdlala kroz insanske kosti. Na takvom vremenu Uzeir-aga je našao Sejjid-Eminu automobil na kojemu su prozori bili od prozirnog kaučka, vrata su štitila putnika samo da ne ispadne iz auta, a što se tiče promahe, nije je nedostajalo. Nije uostalom bilo ni puno ni mnogo boljih automobila od ovoga. Putovanje makadamom trajalo je čitav zimski dan, a kad su bili na Kupreškim vratima pukla je guma, pa su morali u akšamskom sumraku rezervnu montirati. U kafani u Kupresu su se putnici malo raskravili, a Sejjid-Emin je pitao mještane kako se ovo mjesto zove. – Kupres – rekli su mu. – Kibris? – pitao je začuđen Sejjid Emin, koji nije mogao izgovoriti p, a i vokale je drukčije čuo i izgovorio. – Kupres! – Kibris? Subhanallah! Ovo je bosanski Kibris? – Jah, jah! – potvđivali su mu ljudi, dok je on krávio zamrzle noge kraj peći i pio neku toplu tekućinu koju je kahvedžija nazivao čajem. Došli su po mraku u Šuicu pa u Duvno. Zahvalno je zagrlio Salih-Safvet-efendiju koji mu je našao bedeluk. S mnogo patetike i grimasa govorio je Salih-efendiji materinskim i turskim jezikom kako se napatio putem, a on je, razumijevajući oba jezika, pucao od smijeha. Prevodio je i domaćinima iz čije će kuće ići bedel i svi su se smijali Sejjid-Eminovu pričanju. Iako je bio veliki doček i zijafet, Sejid-Emin je želio što prije u Sarajevo, pa, ako i drugi Arapi budu našli bedeluke, da odmah krenu u svoju toplu domovinu, noseći bosanske dukate, da kao blaga plodonosna kiša orose suhu arapsku zemlju.
Šofer se htio odmah vratiti u Sarajevo ujutro, ali se vrijeme promijenilo i snijeg napadao pa zatrpao puteve od Duvna do Šuice, Kupresa i do pola Koprivnice, prema Bugojnu. Jedino je još bio otvoren put preko Aržanog u Split, a otuda u Mostar, ali prijetilo je nevrijeme da će ostati Duvno i s te strane zatvoreno. Zato je na brzinu obavljen u džamiji ikrar, a u hadžijskoj kući iftar, i Sejjid-Emin se odmah po sehuru, zagrlivši se sa Salih-efendijom i oprostivši se od domaćina, koji su mu dali mastan bedeluk, krenuo u Mostar, pa onda prekosutra ujutro u Sarajevo. Isprozebao, jedva je čekao iftar, da se mogne liječiti čajevima, tamnim i olje slatkim. Po teraviji je već bio u kahvi, gdje se sakupilo redovno sijelo: Uzeir-aga, dvojica Edhem-aga, dvojica braće Aga, a kad se kaže Aga, zna se da su to industrijalci, koji su imali pilane pa im nije u društvu nikad ni trebalo navoditi ni imena, a još manje prezimena, doktor, hećimbaša, Sejfaga Tašaković i druge sitnije čaršijske age, a među njima ih je bilo koji su se odijevali više nego skromni, da bi im tko ih nije poznavao mogao udijeliti i sadaku, a oni su mogli općini zajmiti para da isplati ajluke svim svojim memurima na prvog, ako bi općina zapala u takvu priliku da ostane kokuz.
Jedva se sačekalo da se sakupi obično društvo, jer netko klanja u ovoj, netko u drugoj džamiji, a u doktora se doma klanja džematile teravija, pa je sve jedne hefte imam Hafiz Džafer Fakih iz Medine, a druge hefte hatib Gazi Husrevbegove džamije. Njega valja ponajdulje pričekati, jer se u njega posijeli malo prije teravije, uz kahvu i cigaretu, a tako isto i poslije teravije, dok se svijet nakon kraćeg zadržavanja raziđe: netko doma, netko u “El-Kamer”, netko u ovu a netko u onu kahvu, da malo pokrati noć sijelom.
Uzeir-agi su vazda bili dragi zevzekluci, pa bi povukao za jezik Sejjid-Emina da nešto ispriča. On bi mahsus, i sam misleći drukčije, naročito isticao tobožnje zasluge bivšeg mekanskog šerifa Husejna, od dinastije Hašimija, koga su, nakon što im je učinio ogromne usluge u prvom svjetskom ratu protiv Turaka, Englezi surgunisali na Cipar. Dovoljno je bilo pred Sejjid-Eminom spomenuti šerifa Husejna, pa da skoči kao da su poda nj bacili šaku konjskih muha.
Napokon se sve društvo okupilo i Sejjid Emin počeo pričati o svome putovanju preko Kupresa, ali ga Uzeir-aga prekide i napomenu mu, kako je nekad ovaj isti Sejjid-Emin prije dvadesetak godina došao u Bosnu da traži bedelluk, pa ga jedan aga poveo na vrelo Bosne. Do Ilidže su se dovezli pasažerom, a usput je Asim-aga Lopardija pjevao uz harmonike. Zelenilo, cvijetne staze, vodoskoci na Ilidži, a malo zatim i vrelo Bosne s obiljem bistre vode toliko su zadivili Sejjid-Emina, da je uzviknuo: “Vallahi, ako vam se Allah ne smiluje, nećete nijedan u dženet, jer je u vas dženet na ovom svijetu.” – A šta sad veliš na ovaj snijeg? – E, ovaj vas snijeg liječi. Ovo je vaš džehennem. Uživali su u njegovoj gestikulaciji, pričanju i, uveličavanju bure i snijega. Ali kad je pričao o Kibrisu, o vjetru, o autu koji se zamalo nije prevrnuo, bilo je smijeha do suza. – Ima i u nas Kibris – a mislio je na Cipar, kako ga Arapi izgovaraju – ali je ono dunjalučki džennet. Tamo raste grožde, smokve, masline, ali ovaj vaš Kibris … – Kupres, Kupres – ispravljao ga je Uzeir-aga. – Jah, jah, Kibris. U ovaj Kibris je trebalo surgunisati šerifa Husejna, a ne u onaj na denjizu… Opisujući strahote vjetra nije više nalazio riječi u našem jeziku da bi i njemu i nama dočarale atmosferu kulminacije njegove razorne snage, pa je zatrtosio turski: Vallahi, orada ruzgârun Pādišâ- hi.
Nastale su priče o bedelima i njihovu traženju bedeluka. Sijeldžije su prebirale na glas tko je dužan ići na hadž, za koga bi treblo slati bedela. Obavljali su neku vrstu inventure svačijeg imovnog stanja. Izredali su dosta imena, samo se prisutni nisu uzimali u obzir, od kojih je malo bilo hadžija, a svi su, po imućstvenom stanju, mogli i trebali ići na Ćabu. Spominjali su ovog ili onog, a Arapi, patencijalni bedeli, slušali su onoliko koliko su razumijevali. Bili bi oni zadovoljni da se nađe i kakav potanak bedeluk, da im se plati samo putni trošak i da im nešto malo ostane za porodični život, skroman kako su se odvajkada naučili, ali su bili slabi izgledi.
Samo je šejh-Abdulah našao bedeluk u jednom selu kod Rogatice, ali se i on napatio gore nego i Sejjid-Emin. Njega su iz Sarajeva uputili s pismom u Rogaticu, ali onaj na koga su ga uputili bio je otišao u Sarajevo. Jedva se je nekako sporazumio sa subesjednicima da traži bedeluk, a onda su ga ljudi uputili u neko selo, dva sahata hoda udaljeno od Rogatice. Nisu baš bili veoma obazrivi prema musafiru da ga netko osobno odvede do sela, što inače nije adet Rogatičana, nego su mu samo pokazali pravac u kojemu treba da ide i na sahatu mu pokazali za koliko će vremena doći do sela. On se uputio u svojoj antariji i tankom kaputiću, a zemlja je bila smrznuta kao kost. Kad je promrznut došao nadomak sela, nasrnuli su na njega psi tornjaci, da ga raznesu. On se saginjao da uzme kamen s puta da njime otjera pse, ali svaki kamen srastao sa zemljom. U muci je vikao: “Prokleta ova bosanska zemlja! Puste pse na te, a svežu ti kamenje za zemlju da se ne možeš braniti!”
Izvor: Alija Nametak, Ramazanske priče, Sarajevo, 1941.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
