Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah stvorio je ljude različitima i iskušava ih različitim blagodatima. Neko će se obradovati tuđem uspjehu i u njemu vidjeti dokaz Allahove dobrote, dok će drugi osjetiti nelagodu jer tuđa blagodat otkriva slabost njegovog vlastitog srca. Nekada čovjek ne postaje predmet nečije odbojnosti zato što je učinio nešto loše, nego zato što se promijenio njegov položaj i zato što više ne odgovara slici koju su drugi navikli imati o njemu.

Ponekad problem nije u onome što čovjek ima, nego u činjenici da je upravo njemu Allah podario određenu blagodat.

Postoje ljudi koji svoju snagu ne crpe iz vlastitih vrijednosti, nego iz poređenja s drugima. Osjećaju se snažnijima samo zato što je neko drugi slabiji od njih, uspješnijima zato što je neko drugi manje uspješan. Svoju vrijednost mjere poređenjem s drugima, pa ih tuđi napredak ne raduje, jer ga doživljavaju kao prijetnju vlastitoj slici o sebi.

Zato se neki odnosi ne grade uvijek na iskrenoj ljubavi, nego ponekad na prikrivenoj potrebi da druga osoba ostane u ulozi u kojoj je bila: da traži pomoć, da se oslanja na njih, da bude slabija i nesigurnija. Kada Allah čovjeku podari snagu, samostalnost i izlaz iz teškoće, tada se pokaže prava priroda pojedinih odnosa. Nije se promijenila osoba koja je napredovala. Promijenila se ravnoteža na koju su se drugi navikli.

O ovoj pojavi govorili su i psiholozi, ali njeni najdublji korijeni nalaze se u Objavi. Kur'an nas podsjeća da je zavidnost mnogo dublji problem od običnog nezadovoljstva tuđim imetkom ili uspjehom. Kada su Jusufova, alejhis-selam, braća vidjela da će on zauzeti posebno mjesto kod njihovog oca, nisu čekali da im on nešto oduzme, niti im je učinio bilo kakvu nepravdu. Sama pomisao da će biti iznad njih bila im je dovoljna da požele njegovo uklanjanje: ”Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite – otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti.” (Jusuf, 9.)

Jusuf im nije oduzeo imetak, položaj niti pravo. Ali njegov budući položaj ugrozio je poredak koji su oni izgradili u vlastitim dušama. Upravo zato Allah kaže: “Zar oni zavide ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga dao?” (En-Nisa’, 54.)

Kur'anska osuda zavidnosti ne odnosi se samo na želju da neko izgubi materijalnu blagodat. Suština problema je dublja: čovjek se protivi Allahovoj raspodjeli blagodati i pita se zašto je dobro došlo upravo do nekoga drugog.

Zbog toga je Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, rekao: “Zavidnik je neprijatelj Allahove blagodati.” On se, zapravo, ne suprotstavlja samo čovjeku kojem zavidi, nego se u dubini svog srca buni protiv Allahovog izbora i Njegove mudre odredbe.

Historija čovječanstva pokazuje da su nosioci istine često bili osporavani ne zato što su činili bilo kakvu nepravdu, nego zato što su mijenjali postojeći poredak i rušili lažnu sigurnost onih koji su imali korist od tog poretka.

Faraonu nije smetao Musa, alejhis-selam, samo kao osoba, već poruka koju je nosio. Nije mu smetala samo njegova riječ, nego činjenica da bi istina mogla osloboditi potlačene i promijeniti odnos snaga.

Isto tako, glavešine Mekke nisu se protivili Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, samo zbog ličnog neslaganja. Njih je uznemiravalo to što je poruka islama dovodila u pitanje njihov položaj, privilegije i poredak koji su izgradili.

Kada je bizantijski car Heraklije upitao Ebu Sufjana o sljedbenicima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da li se njihov broj povećava ili smanjuje”, a on odgovorio: “Sve ih je više”, Heraklije je rekao: “Takva je stvar s vjerovanjem dok se ne upotpuni.” Jer istina, kada počne da se širi i uzdiže, uznemiri one koji su navikli da ostanu na vrhu dok drugi ostaju ispod njih.

Stoga, možda neki ljudi ne žele tuđu propast, ali im smeta tuđi uspon. Možda ne žele nečije siromaštvo, ali im odgovara da njihovo bogatstvo izgleda veće pored tuđe oskudice.

Ljudi su često zarobljenici slika koje su godinama gradili o drugima. Onaj ko je nekoga dugo gledao u slabosti ponekad teško prihvata njegovu snagu. Onaj ko je nekoga navikao vidjeti u potrebi teško prihvata njegovu samostalnost.

Zato vjernik ne smije svoj život graditi na dokazivanju drugima. Ne treba da se uzdiže kako bi ponizio one koji su ga potcjenjivali, niti da uspjehom liječi stare rane. Pravi cilj nije promjena mišljenja ljudi, nego ostvarenje Allahovih riječi: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)

Vjernik ne smije dopustiti da ga ni tuđa zavidnost, ni tuđe priznanje, ni tuđa osuda određuju. Istinska veličina nije u tome da čovjek bude iznad drugih ljudi, nego da se oslobodi ropstva tuđih pogleda i očekivanja. Ko svoju vrijednost veže za Allahovo zadovoljstvo, ne zavisi od toga hoće li ga ljudi hvaliti kada je slab ili ga prihvatiti kada postane snažan.

Jer Allahova odredba se ostvaruje mimo ljudskih planova: “Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.” (Jusuf, 21.)