Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

”Otišao sam na Zapad i vidio sam islam, ali nisam vidio muslimane. Kada sam se vratio na Istok, vidio sam muslimane, ali nisam vidio islam.”

Ovu poznatu misao Muhamed Abduhu izrekao je prije gotovo stoljeće i po. Ona je nastala u vremenu kada je muslimanski svijet prolazio kroz duboku političku, ekonomsku, kulturnu i intelektualnu krizu, dok je Evropa tog vremena bila simbol industrijskog razvoja, naučnog napretka, uređenih institucija i političke stabilnosti.

U takvim okolnostima mnogi muslimanski intelektualci počeli su evropsku civilizaciju posmatrati kao uzor kojem treba težiti, pa je i ova Abduhuova rečenica postala svojevrsni simbol divljenja zapadnoj uređenosti i kritike muslimanske stvarnosti.

Nesumnjivo, Muhamed Abduhu želio je probuditi muslimane iz učmalosti i podsjetiti ih da islam nije samo skup obreda, već vjera koja gradi odgovornog čovjeka, pravedno društvo i uređenu državu. Međutim, njegova izreka otvorila je vrata i jednom pogrešnom razumijevanju koje traje sve do danas.

Naime, referirajući se na ovu Abduhuovu misao i širi reformistički pokret kojem je pripadao, neki savremeni istraživači i mislioci primjećuju da je Abduhu želio podići bedem protiv bezbožnog materijalizma i sekularnog pogleda na svijet, ali je, paradoksalno, svojim reformskim pristupom zapravo doprinio otvaranju prostora upravo onim idejama kojima se nastojao suprotstaviti. Umjesto zida, izgrađen je most kojim su sekularne koncepcije postepeno ulazile u islamski svijet.

Nije svaka civilizacijska vrijednost isto što i islam

Možda najveća slabost ove Abduhuove izjave jeste u tome što poistovjećuje civilizirano ponašanje sa islamom. To, međutim, nije isto. Jer islam nije samo skup plemenitih osobina koje mogu postojati i izvan vjerskog okvira. Islam je prije svega vjerovanje u Allaha, robovanje samo Njemu, prihvatanje Objave i življenje prema Allahovom zakonu. Moral je plod imana, a ne njegova zamjena.

Otuda nije ispravno reći da se islam može pronaći tamo gdje nema muslimana. Ispravnije je kazati da se kod nekih nemuslimanskih društava mogu pronaći određene vrijednosti koje islam također potvrđuje i podstiče. Razlika između ove dvije tvrdnje nije samo jezička nego i teološka.

Često se zaboravlja da ponašanje naroda nije isključivo odraz njihovih individualnih moralnih osobina, nego i rezultat civilizacijskih okolnosti u kojima žive. Visok stepen ekonomskog razvoja, funkcionalne institucije, pravna sigurnost, efikasna administracija, kvalitetno obrazovanje i dosljedna primjena zakona prirodno oblikuju društveno ponašanje. Ljudi u takvom ambijentu lakše razvijaju disciplinu, odgovornost, urednost i međusobno povjerenje.

Drugim riječima, mnoge vrline koje se danas pripisuju zapadnim društvima nisu nužno posljedica njihovog filozofskog ili religijskog pogleda na svijet, nego prije svega rezultat snažnih institucija i dugotrajne izgradnje pravnog poretka.

Isto tako, nijedna civilizacija ne može opstati bez zakona koji jednako važe za sve. Kada vlast poštuje zakone koje sama donosi, kada nema privilegiranih pojedinaca, kada pravda nije na prodaju i kada institucije štite opće dobro, tada se stvara društveni ambijent u kojem odgovorno ponašanje postaje pravilo, a ne izuzetak.

Upravo zato nije ispravno reći da neki narod ”živi u skladu s islamskim principima i vrijednostima iako nisu muslimani”, samo zato što je discipliniran i odgovoran. Jer su to civilizacijske posljedice dobrog upravljanja državom, a ne dokaz ispravnosti njihove akide ili duhovnog stanja.

Istovremeno, činjenica da se brojni principi savremenih uređenih društava podudaraju s islamskim vrijednostima predstavlja snažan dokaz univerzalnosti islama. Pravda, odgovornost, povjerenje, poštivanje ugovora, zaštita života, imovine i ljudskog dostojanstva nisu isključivo zapadne niti istočne vrijednosti; one su dio Allahovog zakona utkanog u ljudsku fitru. Gdje god se ti principi primjenjuju, društvo ubire njihove plodove, bez obzira na vjeru njegovih stanovnika. To je jedan od zakona (sunneta) koje je Allah uspostavio u upravljanju ljudskim zajednicama.

Između materijalnog uspona i moralnog pada

Međutim, iz toga nikako ne proizilazi da je zapadna civilizacija ideal kojem treba bezrezervno težiti. Naprotiv, njena najveća slabost upravo je ono što je omogućilo njen uspon – rigidni materijalizam. Materijalni napredak nije bio praćen jednakim razvojem duhovnih i moralnih vrijednosti. Čovjek je postao krajnje mjerilo svega, dok je veza sa Stvoriteljem i svijest o odgovornosti pred Njim potisnuta iz javnog i društvenog života.

Posljedice toga danas su vidljive na svakom koraku. Porodica se ubrzano raspada, demografska kriza prijeti opstanku mnogih naroda, moralni kriteriji postaju promjenjiva društvena kategorija, a ono što je jučer smatrano neprihvatljivim danas se proglašava temeljnim ljudskim pravom. Kada moral više nema svoj izvor u Objavi, nego u volji većine ili političkoj moći, on postaje promjenjiv poput društvenih trendova.

Zbog toga nijedna civilizacija ne može dugoročno opstati samo na ekonomiji, tehnologiji ili vojnoj sili. Historija velikih carstava pokazuje da njihov pad nije počinjao ekonomskim slomom, nego moralnim propadanjem. Kada nestanu pravda, odgovornost i svijest o odgovornosti pred Bogom, počinje raspad i najmoćnijih država.

Upravo se tu pokazuje veličina islamske civilizacije. Ona ne razdvaja materijalni i duhovni svijet, nego ih povezuje u jednu cjelinu. Islam gradi razvijenu državu, ali istovremeno gradi i čovjeka; podstiče nauku, ali je povezuje s moralom; razvija ekonomiju, ali je ograničava pravdom; priznaje ljudska prava, ali ih veže za odgovornost pred Uzvišenim Allahom.

Zato muslimani ne trebaju osjećati ni kompleks manje vrijednosti pred Zapadom niti slijepo odbacivati njegova korisna dostignuća. Naša obaveza jeste da učimo, preuzimamo korisno znanje, razvijamo nauku, uređujemo institucije i uspostavljamo pravdu, ali da pri tome ne izgubimo ono što predstavlja srce naše civilizacije – tevhid, Objavu i moral utemljen na Objavi. Jer kada moral izgubi svoje uporište u objavljenoj istini, a čovjek vlastite prohtjeve proglasi vrhovnim mjerilom dobra i zla, počinje proces unutrašnjeg raslojavanja koji ne razara samo pojedinca nego i cijelo društvo.

Upravo se u tome ogleda jedna od najvećih kriza savremene zapadne civilizacije. Nakon što su blud i seksualna razuzdanost prestali biti moralni prijestupi i postali društveno prihvatljiv način života, uslijedila je normalizacija homoseksualnih odnosa, a potom i institucionalno nametanje rodne i LGBTQ ideologije kroz zakonodavstvo, obrazovni sistem i javni prostor. Takve promjene su posljedica civilizacije koja je materijalni napredak odvojila od trajnih duhovnih i moralnih temelja. A urušavanje moralnog sistema neminovno vodi raspadanju društava, a upravo je takvo društveno raslojavanje danas jasno uočljivo u zapadnoj civilizaciji.

Istovremeno, način na koji se ljudi ponašaju u velikoj je mjeri odraz društvenog ambijenta u kojem žive. Zakoni, institucije, obrazovni sistem, mediji i javna kultura svakodnevno oblikuju njihove navike, prioritete i vrijednosti. Zato nije slučajno što Kur'an posebnu pažnju posvećuje odgovornosti onih kojima je povjereno upravljanje ljudima. Kada vlast uspostavlja pravdu, poštuje zakon i sama se pokorava pravilima koja donosi, takvo ponašanje postepeno postaje obrazac cijelog društva. Nasuprot tome, kada se toleriraju nepravda, korupcija i privilegije, one se poput zaraze šire kroz sve slojeve zajednice.

Ova povezanost između karaktera vlasti i stanja društva nije samo teorijska pretpostavka, nego zakonitost koju potvrđuje i historijsko iskustvo. Naime, muslimanski historičari zabilježili su upečatljive primjere o različitim razdobljima islamske historije, pokazujući kako je duh vremena često nosio pečat ličnosti onih koji su predvodili zajednicu.

U vrijeme Hadždžadža ibn Jusufa ljudi su se raspitivali ko je pogubljen, bičevan ili zatvoren, jer je strah obilježio svakodnevni život. Za vrijeme hilafeta Velida ibn Abdul-Melika razgovaralo se o gradnji džamija, puteva i velikih građevinskih poduhvata, jer je tako bila obilježena njegova vlast. U doba Sulejmana ibn Abdul-Melika, čiju je vlast obilježila sklonost prema raskoši, uživanjima i udobnosti dvorskog života, i razgovori ljudi počeli su nositi pečat takvog ambijenta. Pažnja se usmjeravala prema bogatstvu, raskošnim gozbama, užicima, ženama i pitanjima vezanim za dunjalučke blagodati. A kada je halifa postao Omer ibn Abdul-Aziz, razgovori su se promijenili: ljudi su jedni druge pitali koliko Kur'ana znaju napamet, koliko noći provode u ibadetu, koliko poste i kada završavaju hatmu. Društvo je, u velikoj mjeri, poprimilo obilježja čovjeka koji ga je predvodio. Otuda i mudrost koju su učenjaci često ponavljali: ”Ljudi slijede put svojih vladara.”

Povratak Objavi: temelj obnove islamske civilizacije

Stoga, ako bi vladari u muslimanskim zemljama uspostavili sistem pravde i morala zasnovan na učenju islama, te kada bi zakon jednako obavezivao i vladara i običnog čovjeka, tada bi se postepeno oblikovala civilizacija koja bi trajala sve dok bi pravda i moral ostali čvrsto ukorijenjeni u životu ljudi. Takva civilizacija ostavljala bi trag u karakteru ljudi: u njihovoj čestitosti, međusobnom povjerenju, disciplini, odgovornosti i osjećaju da su pred Allahom odgovorni za svaku riječ i svaki postupak.

Štaviše, islamska civilizacija posjeduje vrijednosti i značenja koja je nemoguće pronaći u bilo kojoj drugoj civilizaciji. Pravda u islamu nije rezultat političkog kompromisa niti promjenjivih društvenih dogovora, nego izraz pokornosti Allahu, Gospodaru svjetova. Zato islam zabranjuje nepravdu bez obzira nad kim se ona čini. Ne dopušta otimanje tuđih dobara, iskorištavanje slabijih naroda niti uspostavljanje dominacije radi vlastite koristi. On štiti čovjekovo dostojanstvo ne zbog njegovog porijekla, nacije, rase ili društvenog položaja, već zbog same činjenice da je čovjek biće kojem je Uzvišeni Allah ukazao posebnu počast, odlikovao ga nad drugim stvorenjima i povjerio mu odgovornost namjesništva na Zemlji.

Islam predstavlja cjelovit sistem pravde i morala, i zdrava, stabilna i održiva ljudska civilizacija ne se može izgraditi bez povratka učenju islama i njegovim izvornim vrijednostima. Tek tada će neko moći reći: ”Otišao sam na Istok i vidio sam islam i muslimane, vidio sam civilizaciju, pravdu, napredak i plemeniti moral.”

To neće biti zato što će muslimani oponašati druge civilizacije, nego zato što će iznova otkriti vlastite izvore snage u Allahovoj Objavi i učiniti ih živom stvarnošću svoga vremena.