Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali.” (El-En'am, 94.)
Ovaj plemeniti ajet potvrđuje da će se svi ljudi vratiti Allahu nakon što ostanu bez svih svojih mogućnosti, sposobnosti i svega u što su se uzdali i vjerovali da im može koristiti.
To je ajet koji, kada ga prouči, čovjek osjeti kao da ga Kur'an uzima za ruku i zaustavlja nasred puta između dunjaluka i ahireta; pokazuje mu stvarnost bez ukrasa i bez mnoštva koje ga okružuje.
Na dunjaluku čovjek prirodno traži oslonac u drugima. Potrebni su mu roditelji, supružnik, djeca, prijatelji i zajednica. Dijeli s njima svoje dane, svoje brige i radosti, raduje se njihovoj blizini i osjeća da bez njih život ne bi bio potpun. A onda dolazi Kur'an i skida zastor s te stvarnosti koju čovjek često zaboravlja. Koliko god se približio ljudima, koliko god svoj život utrošio na njihovu sreću, čovjek će Allahu na Sudnjem danu doći sâm.
Doći će bez imetka, bez ugleda, bez položaja, bez djece, bez ikakve snage i moći. Kao što Uzvišeni Allah kaže: ”I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.” (Merjem, 95.)
Kur'an tako jednim jedinim ajetom ruši sve lažne oslonce iza kojih se čovjek skriva i podsjeća ga da postoji Dan kada neće vrijediti ni porijeklo, ni bogatstvo, ni društveni položaj, ni broj onih koji su ga slijedili ili mu se divili.
Na dunjaluku se često oslanjamo na druge više nego na Allaha. Tražimo potvrdu ljudi, bojimo se njihovog suda, prilagođavamo im svoje stavove i ponekad žrtvujemo vlastita uvjerenja samo da ne izgubimo njihovu naklonost. Ljudi ulažu godine da izgrade sliku o sebi u očima drugih, da zadobiju njihovo poštovanje i priznanje, a zaboravljaju popravljati svoj odnos prema Allahu i pripremati se za susret s Njim.
Nekada čak zaboravimo ko smo, pa život provedemo pokušavajući biti nečija kopija ili nečija sjena. Stoga nas Kur'an podsjeća na trenutak u kojem će se prekinuti sve veze koje su čovjeku na dunjaluku izgledale neraskidive.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći i od majke svoje i od oca svoga i od drúge svoje i od sinova svojih – toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34.-37.)
To je Dan kada ćeš biti prozvan svojim imenom; kada će biti otkriveno ono što si skrivao i kada ćeš ostati sâm pred onim što su tvoje ruke pripremile.
Kretat ćeš se kroz strahotu i vrevu toga Dana, ali niko neće čuti tvoj strah; nijedna ruka neće prihvatiti tvoju ruku; neće ti se približiti glas koji te poznaje i upitati: ”Kako si?” Svako će biti zaokupljen sobom, svojim djelima i svojim konačnim ishodom.
Koliko god čovjek na dunjaluku bio okružen ljudima, na kraju će ostati sâm pred svojim Gospodarom. Sâm će primiti svoju knjigu djela. Sâm će odgovarati za svaku izgovorenu riječ, svaki pogled, svaku nepravdu i svako dobro koje je učinio. Niko neće moći nositi njegov teret. Niko neće moći povećati težinu njegovih dobrih djela. Niko neće moći odgovarati umjesto njega.
Tada će svako od nas u punom značenju razumjeti riječi Uzvišenog: ”I svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”
Zato je ovaj ajet, iako govori o ahiretu, jedna od najvećih škola života na dunjaluku. On nas uči da ne izgubimo sebe u gomili, da ne prodamo svoju vjeru radi prolaznih dunjalučkih interesa i da ne zaboravimo kako je najveća životna pobjeda savladati vlastitu dušu i njene prohtjeve i doći pred Allaha čistog srca.
Jer onaj ko zna da će Allahu doći sâm, neće prodavati svoju vjeru radi tuđeg zadovoljstva. Neće pristajati na nepravdu samo zato što to čini većina, niti će šutjeti kada treba govoriti istinu. Neće svoju vrijednost graditi na ljudskom priznanju, jer zna da je najvažniji susret tek pred njim.
Toga dana neće biti porodice koja može ponijeti naš teret. Nestat će svi položaji, titule i bogatstva. Ostat će samo dvije stvarnosti: Allahova apsolutna pravda i čovjekova djela.
A ta velika istina prati čovjeka od prvog trenutka njegovog dolaska na ovaj svijet. Čovjek dolazi na ovaj svijet sâm. Dočekan je umotan u povoj. Zatim provede određeni dio svoga života, pa umre i ponovo se Allahu vraća sâm, umotan u drugo platno – ćefine.
Između ta dva platna odvija se cijeli njegov dunjalučki život, a njegova konačna sudbina na ahiretu zavisi od onoga što je u vremenu između povoja i ćefina vjerovao i radio.
