Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Allaha hvali ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, On je Silni i Mudri! O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate! Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.” (Es-Saff, 1.-4.)

Sura Es-Saff nije tek govor o džihadu niti samo moralna opomena protiv toga da čovjek govori ono što ne radi. Ona predstavlja kur'anski projekt izgradnje čovjeka i zajednice sposobnih da vjeru pretvore iz ličnog uvjerenja u organiziranu moralnu snagu koja mijenja stvarnost.

Njeno središnje pitanje glasi: kako se može očekivati pobjeda istine ako su njeni nosioci neodlučni, razjedinjeni i nesposobni da svoj iman pretoče u dosljedan način života, disciplinu volje i odgovorno djelovanje?

Zato i naziv ove sure nosi duboku poruku. Saff nije samo skladno poredan red vjernika u namazu ili na bojnom polju. On označava sklad između vjerovanja i djelovanja, između riječi i odgovornosti, između pojedinca i zajednice. To je sposobnost da se nadvladaju sebičnost, strah i međusobne nesuglasice kako bi se izgradilo društvo u kojem ljudi više ne žive jedni pored drugih kao izdvojene jedinke, nego djeluju kao jedno tijelo, vođeno zajedničkim ciljem, snagom imana i sviješću o odgovornosti pred Allahom.

Sura započinje veličanstvenim kosmičkim prizorom: ”Allaha hvali ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, On je Silni i Mudri!” (Es-Saff, 1.)

Ovaj uvod predstavlja ključ za razumijevanje cijele sure. Uzvišeni Allah podsjeća da cijeli svemir počiva na redu koji je On uspostavio. Svako stvorenje izvršava zadaću koju mu je Allah odredio i svojim postojanjem svjedoči mudrost, red i harmoniju Božijeg stvaranja.

Jedino čovjek posjeduje slobodu da naruši tu harmoniju. On može biti raspolućen u vlastitom biću, može riječima prikrivati prazninu svojih djela i obećanjima nadomještati ono što ne postoji u njegovom životu.

Stoga se, nakon prizora univerzalnog tesbiha, pažnja sure usmjerava prema čovjeku – stvorenju koje može svjesno živjeti u neskladu s istinom koju priznaje. Da bi nakon toga uslijedio snažan moralni ukor: ”O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Es-Saff, 2.-3.)

Ovdje se ne napada samo otvorena laž, nego se otkriva mnogo dublji poremećaj: rascjep između čovjekovih riječi i djela, između njegovog uvjerenja i ponašanja. Čovjek može vjerovati u neku ideju, ispunjavati svoj govor njenim velikim riječima i ukrašavati svoje poruke njenim vrijednostima, ali se povući onda kada ta ideja od njega zatraži odgovornost, žrtvu i dosljednost.

Najopasnija bolest koja može zadesiti čovjeka nije nepoznavanje istine, nego mogućnost da je spozna, prihvati i čak o njoj govori, a zatim je pretvori u masku iza koje skriva vlastitu nedosljednost.

Nakon ukazivanja na opasnost raskoraka između riječi i djela, dolazi ajet koji je ovoj suri dao njeno ime i njen temeljni identitet: ”Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.” (Es-Saff, 4.)

Ovaj ajet ne govori samo o određenom obliku borbe niti se može svesti na usko vojno značenje, već on predstavlja opći model zajednice koja je sposobna nositi veliku misiju. Saff je jedinstvo cilja, mjerila i odgovornosti. A čvrsta građevina jeste društvo u kojem svaki pojedinac poznaje svoje mjesto, u kojem se uloge međusobno nadopunjuju i u kojem opći interes ima prednost nad interesima i prohtjevima pojedinaca.

Nakon toga prelazi se na historiju, ali ne zato da bi se pripovijedali pojedini događaji, nego da bi se otkrile zakonitosti odnosa između ljudskih zajednica i Allahovih poslanica.

Uzvišeni Allah objavio je: ”Kada Musa reče narodu svome: ‘O narode moj, zašto me uznemiravate, a dobro znate da sam ja Allahov poslanik vama!’ – i kad oni skrenuše, Allah učini da i srca njihova skrenu – a Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.” (Es-Saff, 5.)

Ovaj ajet razotkriva tragediju zajednica koje su spoznale istinu, ali nisu spremne prihvatiti ono što ona od njih zahtijeva. Istina, dok ostaje daleka ideja, može izazivati divljenje i poštovanje. Ali kada od čovjeka zatraži da promijeni svoje navike, odrekne se stečenih koristi i preispita vlastiti način života, postaje teret koji mnogi nisu spremni nositi.

Zatim ajet iznosi jedan od najdubljih zakona duhovnog života: ”A kada oni skrenuše, Allah učini da i njihova srca skrenu.” (Es-Saff, 5.)

Skretanje ne dolazi izvana, nego unutrašnjom odlukom čovjeka. On najprije izabere zastranjenje, zatim ga opravdava, potom se na njega navikne, sve dok ne postane trajno stanje njegove svijesti.

Nakon kritike protivrječnosti između riječi i djela, razotkrivanja krivotvorenja istine i objašnjenja nužnosti saffa – čvrstog reda i povezanosti – sura se obraća čovjeku jezikom koji on dobro poznaje: ”O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite – to vam je, da znate, bolje.” (Es-Saff, 10.)

U ovom ajetu koristi se pojam trgovine jer se obraća biću koje razmišlja o dobitku i gubitku, koje se boji gubitka i traži sigurnost. Međutim, ajet ne negira tu ljudsku prirodu, nego je usmjerava prema višem cilju: ”U Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite – to vam je, da znate, bolje.” (Es-Saff, 11.)

U logici tržišta čovjek ostvaruje dobit kada uzme više nego što je dao. Ali u logici ove sure čovjek pobjeđuje kada svoj imetak i svoj život stavi u službu cilja koji je veći od njega samoga. Imetak nije zlo, ali postaje opasan kada iz sredstva u čovjekovim rukama preraste u silu koja upravlja njegovim srcem.

Džihad ovdje nadilazi značenje oružane borbe i obuhvata borbu protiv straha, sebičnosti, pohlepe, kolebanja i bolesne težnje za vlastitom sigurnošću. To je otpor svemu onome što čovjeka čini nesposobnim da stane uz istinu iako ju je spoznao.

Sura na svome kraju doseže svoj vrhunac: ”O vjernici, pomozite Allahovu vjeru, kao što su učenici rekli: ‘Mi ćemo pomoći Allahovu vjeru!’ – kad ih je Isa, sin Merjemin, upitao: ‘Hoćete li me pomoći Allaha radi?’ I neki od sinova Israilovih su povjerovali, a drugi nisu, pa smo Mi one koji su povjerovali – protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili.” (Es-Saff, 14.)

Islam od vjernika ne traži da bude samo onaj koji vjeruje, nego da bude pomagač istine. Jer iman koji ne prelazi iz srca u stvarnost ostaje bez punog utjecaja. Allahu nisu potrebni pomagači u smislu ljudske snage i potpore, ali Njegova vjera traži ljude koji će je nositi, braniti i pozivati druge njenim vrijednostima. Pravda treba one koji će je štititi, a svjetlo treba one koji će mu otvoriti put kroz tmine obmane i laži.

Sura Es-Saff nije samo sura o postrojavanju u borbi, nego prije svega sura o moralnom postrojavanju. Ona ne želi čovjeka koji vjeru koristi da bi zadobio priznanje ljudi, nego čovjeka koji dopušta da vjera preobrazi njegovo srce, oblikuje njegov karakter i upravlja njegovim djelima.

Ona poručuje čovjeku: Nije dovoljno da spoznaš istinu, da joj se diviš i govoriš o njoj. Moraš postati jedan od onih koji će je nositi, svjedočiti i braniti je svojim životom.