Allahova milost je vrednija od naših djela

270

Piše: Dr. Selman ibn Fehd el-Avde / Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović

Allah je vjernike podijelio u tri kategorije: ’’Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; bit će onih koji će se prema sebi ogriješiti, bit će onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to će veliku nagradu dobiti.’’ (Prijevod značenja El-Fatir, 32.) Iako se u ovom ajetu jasno naglašava odabranost, robovanje Allahu i nasljeđivanje Knjige, u njegovom pojašnjenju na prvo mjesto stavljeni su oni koji će se prema sebi ogriješiti, a to su oni koji lahko upadaju u grijehe i nepokornost; zatim dolaze oni čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, a to su oni koji ’’umjereno’’ griješe, ali su ’’umjereni’’ i u dobru; i na kraju su oni koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti. Svima njima Allah obećava veliku nagradu: ’’Edenske perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti. ’Hvaljen neka je Allah’ – govorit će – ’Koji je od nas tugu odstranio, Gospodar naš, zaista, mnogo prašta i blagodaran je’’’ (El-Fatir, 33.–34.). 

Misionari ili detektivi?

Ovo je samo jedno od mjesta u Kur’anu gdje Uzvišeni Gospodar, na jedan specifičan i dušama drag način, daje lijepo i radosno obećanje, što se posebno može reći za dio u kojem se kaže: “Koji je od nas tugu odstranio’’, jer život na dunjaluku, bez obzira koliko bio ugodan i lijep, uspješan i blagodaran, nije sačuvan tužnih situacija, do kojih može doći ili zbog toga što nešto od spomenutog nije ostvareno u mjeri u kojoj bi neko želio, ili zbog stvari koje pomućuju postignutu sreću, kao što su zavist, zluradost, spletkarenje i nelojalna konkurencija. U hadisu koji je poznat kao ’’Džibrilov hadis’’, u kojem je Džibril Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavio tri pitanja, jedno je o islamu, drugo o imanu i treće o ihsanu, imamo, pa mogli bismo slobodno reći, ista tri stepena ili kategorije vjere i vjernika, koji su elaborirani u uvodnom ajetu. Islam bi se mogao definirati kao vanjska manifestacija vjere, koja može biti popraćena povremenim griješenjem i nemarnim odnosom spram propisanih obaveza, iman  kao unutarnja, srčana i duševna manifestacija, i čvrsto ubjeđenje koje tijelo i udove sprečava od činjenja grijeha, što sugerira drugi hadis: ’’Bludnik dok čini blud nije mu’min’’ (tj. nije na stepenu imana), ihsan je najveći i najčasniji stepen onih koji su otišli korak dalje ispred mu’mina dodavši obaveznim djelima i dobrovoljna. Čovjek, zbog svoje prirodne labilnosti, nestabilnosti i prevrtljivosti, može u različitim vremenskim periodima proći kroz sve ove stepene. Možda su upravo Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ’’Ljudsko srce je nemirnije i prevrtljivije od lonca kada u njemu ključa voda’’, najbolji argument za to. Kada imamo na umu ovakvo kur’ansko-sunnetsko tumačenje i interpretaciju promjenjivosti ljudskog stanja, onda nam nije teško primijetiti da je rezon onih koji od svih ljudi očekuju, zahtijevaju i insistiraju da budu na istom stepenu bogobojaznosti, lojalnosti vjerskim propisima i slijeđenju Poslanikove prakse, u koliziji sa tim tumačenjem. On je u koliziji i sa Božijim zakonitostima, a predstavlja i uspostavu normi koje većina ljudi ne može poštovati, i ako se pred njih ne postave alternativna rješenja, odstupit će od Pravog puta, posustati i napustiti dobro djelo. Smutljivački i konfuzno djeluje kada bi neko otišao u omladinski klub, udruženje, školsko odjeljenje i tamo izigravao detektiva koji se raspituje o svemu i svačemu, i pokazivao interesovanje za detaljima svega negativnog što tamo zatekne, zašto je nečiji fizički izgled ovakav ili onakav, zašto neko koristi ovu ili onu riječ, i isljeđuje ih kao na Dan velikog suđenja, razvrstava na prijatelje i neprijatelje, istomišljenike i neistomišljenike, lojalne i nelojalne. Uputio bih bratski savjet svakome ko se tako ponaša da stvar suda i osude ostavi Onome Ko je stvorio njega i njih, a da se on uključi u proces njihovog popravka i pri tome bude jako strpljiv, tolerantan, dalekovidan, i spreman da od tih ljudi nauči ono što mu je potrebno. On nije ničiji nadzornik niti svodilac računa. 

Vještački kriteriji vrednovanja ljudi

Nije uvjet nečije privrženosti islamu da bude stjecatelj znanja (talibul-ilm), hafiz Kur’ana, ili pozivač na Pravi put, i sve što više budemo ljudima postavljali vještačkih uvjeta za lojalnost i privrženost islamu, krug onih koji se drže vjere bit će sve uži i uži. Pretpostavka da svi ljudi mogu biti jednako dobri u ibadetu, ponašanju, stidu i moralu, i da na jednak način to mogu izraziti i manifestirati, nerealna je, neobjektivna i ne korespondira stvarnosti. 

Naravno, dobrodošao je svaki pokušaj koji vodi ka onom najboljem, ka vrhuncu, ka zrelosti, ali bez ikakve nametljivosti, tvrdoglave upornosti i insistiranja na nečemu što nije nužno, jer to može uzrokovati takvu podjelu i neprijateljstvo u društvu da će pozitivni rezultati koji se na taj način ostvare ostati neprimijećeni. Dobrodošao je svaki takav pokušaj i onda kada on ne znači zapostavljanje suštinskih značenja vjere i života, i njihovo žrtvovanje na putu neprestane borbe za praktične pojedinosti vjere u kojima neko može biti djelimično ali ne i apsolutno u pravu, kao što je dobrodošao i onda kada se od nekih vanjskih oblika manifestacije vjere ne pravi konačna vaga za suđenje, ocjenjivanje drugih i razvrstavanje. Jedini kriterij po kojem je dozvoljeno vrednovati ljude je kriterij bogobojaznosti, što nam pojašnjavaju riječi Allaha, dželle šanuhu: ’’O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne ž‍ene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa’’ (prijevod značenja El-Hudžurat, 13.). Bogobojaznost se prije svega gradi u srcu, a zatim potvrđuje u praksi i ponašanju. U interesu je vjere da se ni po kojoj osnovi ne veže za individualne interpretacije i praksu, koje se doživljavaju kao nešto što ne smije biti korigovano niti mu se smije uputiti bilo kakav prigovor, ili čiji se nestanak sa scene tumači kao nestanak vjere.  

On je plemenit i neizmjerno dobar

Allahova je milost veća od toga da bi je ljudi svojim skučenim poimanjem mogli ograničiti. Možda u Džennet uđe čovjek ili žena zbog jednog iskrenog trenutka, suze, pomisli, humanog gesta prema čovjeku ili životinji, neznatnog djela, lijepe završnice ili, ako ništa, zbog preziranja vlastite ličnosti, dok neko ko je po svojim vanjskim djelima daleko ispred njih, neće ostvariti tu nagradu zbog nemara kojim je on ispunio svoje srce, umišljenosti, oholosti, prigovora za učinjeno djelo, otežavanja ljudima u nečemu što nije njegovo pravo, atakovanja na čast, nepravde, nasilja i lošeg odnosa prema rodbini. I jednima i drugima bolje je da se oslone na Allahovu milost i dobrotu nego na vlastita djela, jer ’’kada bi Allah kaznio stanovnike nebesa i Zemlje, kaznio bi ih pravedno, a kada bi im ukazao milost – ona je vrednija od njihovih djela’’, kao što je navedno u hadisu, koji su zabilježili Ahmed i Ebu Davud. Lijepo je rekao pjesnik: ’’Njegovi robovi nemaju kod Njega nikakvih potraživanja, niti će ičiji trud kod Njega propasti. / Onaj koga On kazni, kaznio ga je pravedno, a kome užitak priušti, počastio ga je Svojom dobrotom. / On je plemenit i neizmjerno dobar.’’