Ugledni analitičar Kurt Bassuener izjavio je da bi izbor Radončića, Dodika i Čovića u Predsjedništvo BiH bio poguban za BiH jer bi to bio “idealan tim za otcjepljenje”. Na to je, naravno, saopćenjem reagirao Radončićev SBB koji tvrdi da se njihov lider nikada nije zalagao za formiranje “fildžan države” te su čak najavilli pokretanje tužbe protiv Bassuenera i Al Jazeere koja “neodgovorno daje prostor pojedincima vrbovanim za klevete”.
U svojoj analizi Bassuener je, istina, napravio krupnu faktografsku pogrešku. Naime, argument o Radončiću kao idealnom partneru za otcjepljenje, potkrijepio je tvrdnjom da se on na Bošnjačkom saboru 1993. navodno zalagao za fildžan državu. Ovo je neistina, jer Radončić 1993. godine nije ni prisustvovao Bošnjačkom saboru s obzirom da se tada, kao marginalna ličnost, nije ni mogao nalaziti na jednom takvom skupu na kojem su pored političkog vrha BiH prisustovali i vodeći bh. intelektualci, privrednici, itd…
Iako je Bassuenerovo spočitavanje Radončiću učešća na Bošnjačkom saboru svakako netačno, suštinska ocjena o Radončiću kao idealnom kandidatu za „fildžan državu“ vjerovatno je u potpunosti tačna. Naime, kroz sve ove godine što političkog što medijskog djelovanja, Radončić je uvjerljivo demonstrirao da fildžan državu on zapravo svakodnevno živi u praksi.
Ne postoji utjecajan bošnjački političar s kojim se u posljednjih dvadesetak godina Radončić nije obračunavao i stavljao ga na stub srama kad god bi ugrozio njegove interese, od Bićakčića, preko Lagumdžije, Tihića, Silajdžića, Izetbegovića…. I sve bi to možda bilo i opravdano, da je isti kriterij Radončić pokazivao i prema drugim političarima u BiH, onim iz reda srpskog i hrvatskog naroda, što posebno dolazi do izražaja u njegovom odnosu prema krajnje opasnom djelovanju dvojca Dodik-Čović. Međutim, s Radončićeve strane izostala je bilo kakva ozbiljnija kritika ili barem analiza njihovog destruktivnog djelovanja, od Dodikovog kršenja odluka Ustavnog suda, preko negiranja genocida, do najave raspada BiH, odlikovanja ratnih zločinaca ili Čovićevog otvorenog partnerstva s njim, najave formiranja trećeg entiteta, pokušaja blokiranja Federacije, do najave stvaranje postizbornog haosa u slučaju neusvajanja zakona po HDZ-ovoj mjeri. I ne samo da se Radončić nikada nije otvoreno suprotstavljao njihovim politikama, nego uporno ističe kako su oni „legitimni“ predstavnici svojih naroda i da on nema namjeru miješati se u unutrašnje stvari druga dva naroda.
Stoga, ne treba pretjerano ni čuditi što u agresivnim i huškačkim medijima bliskim Draganu Čoviću posljednjih mjeseci možemo čitati gotovo histerične tekstove podrške Fahrudinu Radončiću u kojima se otvoreno iščekuje njegova pobjeda u utrci za Predsjedništvo, uz komentare da je to čovjek koji može „smiri nacionalističke strasti u bošnjačkom i korpus“ i „postići dogovor o izbornom zakonu“. Znamo koja vrsta izbornog zakona (onog po kome bi izborne jedinice bile i etničke jedinice) je HDZ-u po mjeri i kakve su njegove posljedice po ideju cjelovite BiH.
S ovakvim stavovima Radončić pokazuje da Bosnu i Hercegovinu tretira kao neku zajednicu tri odvojene cjeline, pa Dodik i Čović u njegovoj vizuri čine tek predstavnike nekih drugih političkih entiteta s kojima se gaje bilateralni odnosi i ne miješa im se „u njihove unutrašnje stvari“, a ne funkcionere u BiH koji za svoje postupke treba da odgovaraju svim građanima ove zemlje.
Iako je taj pristup zasigurno po mjeri Dodiku i Čoviću, pa nije ni čudo što najpoželjnijeg partnera vide upravo u Radončiću, on zasigurno nije probosanskohercegovački i prodržavni, jer svaki istinski bh. patriot svaki pedalj BiH posmatra kao svoj, i do Širokog Brijega mu u kontekstu funkcionalnosti države mora biti jednako stalo kao i do općine u kojoj živi. Također, takav pristup ne može čak biti tretiran ni kao bošnjački nacionalizam, jer Radončića ne samo da ne zanima teritorija na kojoj većinski žive Srbi i Hrvati, nego i prema Bošnjacima koji žive u RS-u i njihovim pravima i položaju ne poklazuje nikakav naročit politički interes niti se tim pitanjima bavi.
S uma također ne treba smetnuti ni da je Radončić jedini bošnjački političar koji gotovo potpuno negira građanski koncept uređenja države i daje otvorenu podršku ideji „legitimnog predstavlja“ i zastupa stav da „svako sebi bira svoje predstavnike“, što inače ne postoji nigdje u svijetu, uključujući i njegovu rodnu Crnu Goru koja ima građanski sistem i pored postojanja četiri etničke zajednice u toj zemlji.
U konačnici, s manirima i pogledom na svijet sitnog provincijskog trgovca, Radončića na političkoj sceni zanima isključivo ono „tržište“ na kojem može dobiti bošnjačke glasove, dok ostatak države gdje ne leži njegovo potencijalno glasačko tijelo tretira kao i da ne postoji.
Ostaje pitanje šta je uzrok takvog pogleda: njegova filozofija pijačne tezge gdje je i politika samo još jedan unosni poslovni poduhvat ili možda činjenica da kao rođeni Crnogorac nikada nije u punom smislu uspio razviti ljubav prema BiH kao domovini u cjelini. Kako bilo, u Radončićevoj viziji BiH sigurno nije jedinstvena zemlja.
S njim na vlasti, to bi više ličilo na čuvene sastanke iz kultnog filma Kum, na kojima bosovi mafijaških porodica dogovaraju podjele teritorija, poslova, plijena…. Da se ne bi miješali jedni drugima u djelovanje.
Autor: Slobodna Bosna
