Britanija decenijama koristi dezinformacije kako bi pokušala utjecati na muslimansku javnost

629

Autor: David Hearst / Izvor: Middle East Eye

Tokom decenija, Britanija je uporno koristila dezinformacije kako bi pokušala utjecati na muslimansku javnost.

2005. godine nakon bombaških napada u Londonu, Boris Johnson napisao je u časopisu Spectator da je jedino prirodno da se javnost plaši islama.

Nakon bombaških napada u Manchesteru 2017. godine, tadašnja premijerka Theresa May pozvala je svjetske čelnike na samitu G7 na Siciliji da učine više u borbi protiv ekstremizma na internetu. Borba protiv „Islamske države“ bila je “prelazak s bojnog polja na internet”.

Kao što je Mark Curtis napisao u svojoj izvrsnoj knjizi Secret Affairs: Britain’s Collusion with Radical Islam, Britanija ima dugu historiju podrške i obuke radikalnih islamskih grupa.

Ali, pomalo je iznenađujuće posebno bavljenje proizvodnjom radikalnih islamskih tekstova, za koje premijeri misle da predstavlja veliku opasnost za naše univerzitete, kada znamo da je britanska vlada bila jedan od glavnih huškaša u muslimanskom svijetu.

Nevino nazvano Odjeljenje za informatička istraživanja (IRD), koje se ugnijezdilo u Foreign Officeu, izvrtalo je propovijedi. Nedavno obznanjeni službeni dokumenti pokazuju da je IRD naručio niz propovijedi koje su reproducirane i distribuirane širom svijeta koji govori arapskim jezikom.

Tajna jedinica uredila je da se niz čalanaka objavi u časopisima koje je izdavao  Univerzitet Al-Azhar u Kairu “kako bi se osiguralo da svaki student po završetku studija postane odlučan protivnik komunizma”.

Zašto Univerzitet Al-Azhar? Jer, kako piše u službenim dokumentima, „na njemu se obrazuju imami koji u svakoj egipatskoj džamiji propovijedaju petkom; nastavnici arapskog jezika u srednjim školama; svi nastavnici u seoskim školama; pravnici specijalizirani za muslimansko pravo ”.

Lažne vijesti

Osim uvijek vrijednih Reutersa i BBC-a, IRD je imao i svoju Arapsku novinsku agenciju (ANA), jednu od nekoliko medijskih organizacija koje su britanski obavještajci osnovali tokom Drugog svjetskog rata.

Ali nije se zadovoljio time nego se čak upustio u književnost, objavljujući romantične i detektivske romane, unutar kojih su uklopljene antikomunističke poruke.

Za ovu ultra tajnu propagandnu jedinicu službe MI6 saznao sam sasvim slučajno dok sam u Amanu intervjuirao veoma indiskretnog Palestinca u vezi s njegovim odnosima s Izraelom, posebno u vezi s Jerusalemom.

U vrijeme dok je bio ministar informiranja Jordana za vladavine Kralja Huseina, za Adnana Abu Odeha bio je vezan nemali broj kontraverzi. Danas se prema njemu postupa s velikim poštovanjem.

Kao mladi obavještajac, Abu Odeh se uzdizao kroz redove jordanskog mukhabarata (obavještajne strukture) sve dok nije privukao pažnju kralja Huseina, sa kojim je razvio lični odnos.

Postao je ministar informiranja prije zloglasnih sukoba Crnog septembra 1970. kada su jordanski avioni – i izraelski – bombardirali PLO-ove kampove u Jordanu, tjerajući palestinske odrede tzv. Fedayeena iz gradova, sve dok ih nisu stjerali u šume i natjerali na predaju.

Kad sam ga upoznao 2018. godine, Abu Odeh je te događaje još nazivao “Bijelim septembrom”.

Prije nego što ga je imenovao za ministra u svojoj vladi, Husein je želio da njegov mladi obavještajni službenik s dobrim umom bude obučen od strane profesionalaca za dezinformacije.

Tako se Ebu Odeh našao na sedmičnom kursu na IRD-u.

„To je bio maj 1970. samo četiri mjeseca prije (Crnog septembra). Kralj me pripremao da postanem ministar informacija, ali po savjetu MI6.“

Abu Odeh je opisao postupak umetanja lažnih vijesti u prave vijesti na način da se sve skupa čini mogućim i vjerovatnim.

„IRD odeljenje je podijeljeno na grupe za Rusiju, Bugarsku, Rumuniju, Litvaniju i svaki od njih je znao jezik svoje zemlje i sve vijesti iz nacionalnih i lokalnih medija tih zemalja, prikupljene iz njihovih ambasada, stizale su na radne stolove ovih grupa i ovi službenici su ih čitali.

„Onaj ko je radio u toj grupi morao je imati bistar um. Razmišljati. Mislim, nije mogao biti običan čovek. Morao se poslužiti ovim podacima kako bi ih preradio ili reproducirao i plasirao vani bilo putem BBC-a bilo putem novina, a da čitaoci ne prepoznaju da se radi o prerađenim podacima. To je vrlo pametan način. Eto, to je bio kurs na kojem sam trebao postati pametniji. “

Od Sueza do Iraka

Veliki dio tih propagandnih napora bio je usmjeren na Sovjetski Savez. Kroz tu prizmu su gledali i Bliski istok i tako ga pogrešno čitali, kao što ga danas pogrešno čitaju neokonzervativne antiislamske kampanje.

U martu 1956. britanski ministar vanjskih poslova naložio je IRD-u da preusmjeri fokus sa komunizma i na Egipat koji je vodio Gamal Abdel Nasser.

Nasser je nekoliko godina bio uključen u propagandne operacije protiv Britanaca, posebno kroz radio stanicu Sawt al Arab, to jest Glas Arapa, koja je popularizirala arapski nacionalizam, koji je imao potencijal za razbijanje monopola imperijalističke moći. Nasser je prvi skovao frazu “arapska ulica”, odnosno arapsko javno mnijenje.

IRD je Nassera smatrao potencijalnim komunistom, a ne arapskim nacionalistom, koji ih je nadmašio u vlastitoj PR igri. U radu IRD-a napisanom u Kairu 1950. godine navedeno je: „Uvjeti u Egiptu su takvi da ga čine izrazito pogodnim za uzgoj komunizma.“

Premijer Anthony Eden, najmlađi ministar vanjskih poslova u britanskoj političkoj historiji koji je mogao tečno govoriti arapski, bio je pogođen krizom Sueza od koje se on i Velika Britanija nikad nisu oporavili.

Kao što Vyvyan Kinross piše u časopisu Information Warriors: „Teško je u potpunosti izbjeći paralelu u ovom aspektu Edenovog premijerskog mandata s onim promašenim razumom i manipulacijom medija od strane Tonyja Blaira pred invaziju na Irak 40 godina kasnije. S obzirom na njegovu ulogu arhitekte britanskih informativnih ratova zbog Sueza, za Edena se zaista može reći da je projektirao kuću bez stepenica.”

IRD je odavno raspušten, ali njegove metode i njihovo shvatanje da možete oblikovati javno mnijenje u dalekim zemljama, se nastavljaju.

Ista stara pjesma

Platforme su se promijenile, ali taktike i regionalni akteri ostaju isti. Globalni centar za angažman američkog Stejt departmenta (GEC) osnovan je 2016. godine kako bi se “suprotstavio propagandi i dezinformacijama od međunarodnih terorističkih organizacija i stranih zemalja”.

Richard Stengel, tada podsekretar za javnu diplomatiju i javne poslove u State Departmentu, u odboru za vanjske poslove na temu „Borba protiv virtualnog halifata” u julu 2016. godine rekao je da je GEC sarađivao sa Univerzitetom Al Azhar “kako bi im pokušao pomoći da, na način koji oni tradicionalno ne koriste, dostave poruku da je ISIL antiislamski, da je to iskrivljenje islama“.

O radu GEC-a sa religijskim učenjacima u regionu, Stengel je rekao: „Možemo im pomoći tako što ćemo im pružiti veću sposobnost, pomoći im da pojednostave njihovu poruku. Razgovarao sam s ljudima na različitim islamskim univerzitetima govoreći “evo kako možete skratiti fetvu sa 68 stranica na tri različita tvita”. To je efikasnije. “

Da biste promijenili Bliski istok, morate ga razumjeti, a ova Britanija to ne uspjeva učiniti od Suecke krize do danas.

Antiislamska sila britanske vlade danas, kako u zemlji, tako i u inostranstvu; volja Velike Britanije da obučava despote koji su vjerski ekstremizam uzgajali još snažnije nego što ga suzbijaju; apsolutna nesigurnost Velike Britanije prema Arapskoj ulici – sve se to svodi na istu matricu.

Britanija nije naučila ništa od svojih katastrofa na Bliskom Istoku. Novi val izbjeglica iz Sirije s pravom kreće u Britaniju i Evropu, jer, sa svim svojim propalim spletkama, one dijele odgovornost za njihovo stvaranje.

David Hearst je glavni urednik portala Middle East Eye. Dugo godina je radio u listu The Guardian gdje je bio šef nekih dopisništava iz inostranstva i važan autor za vanjsku politiku.