Piše: Julian Borger za Guardian/odgovor.ba
Prije svake utakmice u bosanskohercegovačkoj avanturi na Svjetskom prvenstvu, Sarajevo je procvjetalo u osnovnim bojama – i pod dvije različite zastave.
Jedna je državna zastava iz 1998. godine: plavo i žuto polje podijeljeno dijagonalno, ukrašeno kosom linijom bijelih zvijezda. Druga prikazuje zlatne ljiljane na plavom štitu na bijeloj podlozi i ima mnogo dublju historiju, prožetu stoljećima složenih zbivanja. Njen upečatljiv povratak kao nacionalnog simbola, vidljiv tokom prvog Svjetskog prvenstva za Bosnu i Hercegovinu nakon 12 godina, nosi i snažnu poruku.
“To je u suštini veliki pokazani srednji prst međunarodnoj zajednici”, rekao je Reuf Bajrović, bivši ministar energetike, rudarstva i industrije, danas potpredsjednik organizacije US-Europe Alliance, atlantske zagovaračke grupe. “U velikoj mjeri to je masovno odbacivanje međunarodne zajednice i njenih politika”.
Povratak ljiljana dolazi u trenutku rastuće neizvjesnosti oko budućnosti Bosne i Hercegovine. Historijski zaštitnik zemlje i njen najbliži saveznik, Sjedinjene Američke Države, postale su nepouzdan partner pod administracijom Donalda Trumpa, koja je praktično promijenila stranu i sada djeluje kao podrška srpskim separatistima posvećenim razbijanju Bosne i Hercegovine. Istovremeno, ljudi bliski Trumpu istražuju regiju u potrazi za unosnim poslovnim projektima.
U takvim napetim okolnostima nacionalne boje dobijaju posebno značenje. Plavo-žuta državna zastava, pod kojom reprezentacija nastupa u Sjevernoj Americi, nametnuta je od strane međunarodne zajednice nakon rata u Bosni i Hercegovini, kada tri glavne etničke grupe i nekadašnje zaraćene strane – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – nisu uspjele postići dogovor o zajednički prihvatljivim simbolima.
Ta zastava ima namjernu bezličnost dizajna nastalog kompromisom, ne izaziva snažnu emocionalnu povezanost, ali su je gotovo tri decenije prihvatali pretežno Bošnjaci, koji čine većinu stanovništva. (Pojam Bošnjak također obuhvata sekularne građane i osobe miješanog porijekla koje Bosnu i Hercegovinu smatraju svojim primarnim identitetom).
Zastava nametnuta iz inostranstva prihvaćena je zato što je upravo međunarodna intervencija, predvođena SAD, zaustavila trogodišnje krvoproliće rata, u kojem je poginulo oko 100.000 ljudi. Više od 80 posto žrtava bili su Bošnjaci, od kojih su mnogi ubijeni u masovnim zločinima, uključujući genocid u Srebrenici 1995. godine.
U istom duhu u kojem je prihvaćena nametnuta zastava, Bošnjaci su prihvatili i nastavak međunarodnog nadzora nad državom kroz instituciju visokog predstavnika međunarodne zajednice sa sjedištem u Sarajevu, koji raspolaže širokim ovlaštenjima za političke intervencije. To je bio dio cijene mira, iako je Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine ozakonio posljedice etničkog čišćenja ostavljajući polovinu zemlje, Rs, pod srpskom kontrolom.
Više od tri decenije kasnije politički napredak je skroman. Rs i dalje pruža otpor integraciji, a njen ekstremistički lider Milorad Dodik saveznik je Vladimira Putina i otvoreno ne pokazuje kajanje zbog masovnih ubistava iz devedesetih godina.
Kao simbol pokušaja izgradnje integrisane Bosne i Hercegovine, službena zastava predstavlja i upornu nadu i duboko razočarenje.
Zastava s ljiljanima podsjeća na fleur-de-lis francuske dinastije Bourbon, ali ima jednako duboke korijene u Bosni, zasnovane na autohtonom bosanskom cvijetu i srednjovjekovnom Bosanskom kraljevstvu. Izabrana je kao zastava obnovljene Bosne i Hercegovine 1992. godine kao zajednički historijski simbol. Međutim, tokom rata koji je uslijedio nakon nezavisnosti postala je povezana i s otporom Armije Republike Bosne i Hercegovine protiv agresije susjednih država.
Njena rastuća popularnost među Bošnjacima, posebno među mladima, odražava sve veće nezadovoljstvo postojećim stanjem i želju za izražavanjem etničkog identiteta koji nije ograničen vanjskim pritiscima.
“Bošnjaci su posljednjih 30 godina bili spremni prihvatiti gotovo sve što se činilo u ime međunarodne zajednice i mira, ali to često nije funkcionisalo”, rekao je Bajrović. “Međunarodna zajednica je umjesto toga često favorizirala srpske i hrvatske nacionaliste”.
Prije utakmice Bosne i Hercegovine protiv Švicarske, jedan visoki oficir Oružanih snaga BiH pio je kafu pored velikog ekrana postavljenog u Sarajevu za praćenje Svjetskog prvenstva. Razmišljao je o razvoju nacionalnih simbola.
On je Bošnjak i tokom rata je ranjen braneći Sarajevo, noseći oznaku ljiljana na uniformi. Kasnije je napredovao kroz redove moderne, zapadno integrirane vojske pod plavo-žutom zastavom. Njegova kćerka, međutim, insistira da na utakmice ide ogrnuta zastavom s ljiljanima.
“Za nju je to pitanje ponosa na to ko smo kao Bošnjaci”, rekao je. “To je i prkos. Ako Srbi i Hrvati mogu isticati svoje etničke simbole, zašto ne bismo i mi? Ova mlađa generacija vjeruje u naciju čak više nego što smo mi vjerovali”.
Bosanskohercegovačka nogometna reprezentacija sama po sebi predstavlja primjer frustracija u procesu izgradnje države. U ekipi se nalazi sedam Hrvata, ali uprkos tome glavna hrvatska nacionalistička stranka u BiH obeshrabrila je slavlje ili čak javno priznanje reprezentacije na područjima koja kontroliše. Na nekim mjestima zabranjeno je postavljanje velikih ekrana za zajedničko praćenje utakmica.
Selektor reprezentacije Sergej Barbarez potiče iz porodice u kojoj su zastupljeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Ipak, uspio je uvjeriti samo jednog bosanskog Srbina da nastupi za reprezentaciju, suočen s jakim nacionalističkim pritiscima na mlade igrače da se drže podalje.
Dodik je formalno smijenjen s funkcije prošle godine, ali i dalje ima snažan utjecaj u Republici Srpskoj. Iako njegov vlastiti nećak vodi Nogometni savez Bosne i Hercegovine zahvaljujući sistemu etničke podjele funkcija, Dodik je ugušio svaku zvaničnu srpsku podršku reprezentaciji.
Aleksandar Trifunović, nezavisni novinar iz Banje Luke, rekao je:
„Ovdje se reprezentacija i Svjetsko prvenstvo nažalost službeno ignorišu. Ljudi gledaju utakmice i prate ih, ali nema organizirane podrške niti javnih okupljanja navijača.“
Ispod krutih, karikaturalnih verzija etničkih identiteta koje promovišu nacionalističke stranke, stavovi običnih ljudi mnogo su nijansiraniji.
Velike mase u Sarajevu navijale su za Hrvatsku, mnogi od njih u dresovima Bosne i Hercegovine, ne videći nikakvu kontradikciju. Nekoliko kilometara dalje, u Istočnom Sarajevu unutar Republike Srpske, ulice su ukrašene srpskim trobojkama, bez ijedne zastave Bosne i Hercegovine. U blizini jednog dječijeg igrališta nalaze se grafiti Ratka Mladića, ratnog komandanta Vojske Republike Srpske koji služi doživotnu kaznu zatvora za genocid u Nizozemskoj. Ipak, mladići koji vrijeme provode na terasama kafića rekli su da će gledati utakmicu Bosne i Hercegovine i da se nadaju njenoj pobjedi. Kako je jedan od njih rekao, ipak su oni „domaći“.
Slično je i u većinski hrvatskom Kiseljaku, 40 kilometara zapadno od Sarajeva, gdje zastava ratne paradržave Herceg-Bosne i dalje vijori 33 godine nakon što je izazvala kratki, krvavi sukob između Bošnjaka i Hrvata unutar šireg rata. Lokalni bar Movie Café prikazivao je utakmice Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine, iz straha od „provokacija“, prema riječima konobara. Međutim, Stipo, četrdesetogodišnji gost, rekao je da će većina ljudi navijati za bosansku reprezentaciju u privatnosti vlastitih domova.
„Mi smo prije svega Hrvati, ali smo Hrvati iz Bosne“, rekao je Stipo.
U obližnjem nargila baru, 28-godišnji Anes Hadžić iz bošnjačke manjine u Kiseljaku rekao je da Svjetsko prvenstvo ponekad iznese na površinu i ružne pojave, poput lokalnog kafića koji je prije prošlosedmične utakmice Bosne i Hercegovine istakao švicarsku zastavu.
„Zato se ljiljan vraća. To je reakcija“, rekao je Hadžić.
Ali je dodao:
„Osamdeset posto ljudi ovdje je sasvim uredu. Radimo zajedno i oni će navijati za Hrvatsku, a i za nas kada igramo.
