Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti? Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’, 34.-35.)

Ovi ajeti ne ostaju na pukom podsjećanju na činjenicu smrti, već ruše zabludu koja se krije iza svakog protivljenja smrti. Oni, dakle, ne govore samo o neminovnosti umiranja, nego razotkrivaju duboko ukorijenjeno pogrešno uvjerenje da smrt označava poraz, manjkavost ili gubitak vrijednosti onoga ko umre.

Kao da se ovim riječima Uzvišeni obraća Svome posljednjem i najodabranijem poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: ti nisi izuzet iz zakona postojanja, iako si najodabranije Allahovo stvorenje. Smrt ne znači umanjenje tvoga stepena, niti trijumf tvojih protivnika, niti bilo kakav nedostatak u tvojoj poslanici. Ona je univerzalni zakon koji je važio za sve ljude prije tebe i koji će važiti za sve poslije tebe.

Pa ako ni najbolje i najplemenitije Allahovo stvorenje nije pošteđeno smrti, kako onda iko poslije njega može sebi umišljati trajnost na prolaznom dunjaluku?!

Zatim dolazi kur'ansko pitanje koje preokreće cijeli prizor: ”Ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?”

U tom pitanju sadržan je potpuni preokret iluzije: smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne znači ni kraj istine ni trijumf zablude, već razotkrivanje zablude onih koji su umišljali da će njegova smrt zaustaviti istinu, a njih ostaviti da nadžive njen tok.

Mnogobošci su očekivali i priželjkivali smrt Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao da njegova smrt znači kraj same istine. Pa im Kur'an postavlja pitanje koje razotkriva i izvrgava ruglu njihovu obmanu: ako Muhammed umre, zar ćete vi vječno živjeti? Zar smrt koju smatrate krajem njegove misije neće doći i vama? Zar će vas mimoići nestanak koji njemu priželjkujete?

To je ajet koji čovjeka lišava likovanja nad tuđom sudbinom, oholosti i zablude da smrt drugih posmatra izvan njenog kruga. Niko nije neovisni posmatrač smrti; svi smo unutar njenog dosega, samo se razlikuju termini.

Zatim dolazi ajet u kojem Allah kaže: ”Svaka duša će smrt okusiti.” (El-Enbija’, 35.)

Nije rečeno: svaka duša će umrijeti, nego: ”okusiti smrt”. A kušanje je neposredno iskustvo, ne može se shvatiti opisom niti dosegnuti govorom. Čovjek može gledati dženaze, slušati pouke i čitati o smrti, ali kada mu smrt dođe, ona više nije vijest o drugome, već postaje njegovo vlastito iskustvo, susret u kojem niko nikoga ne može zamijeniti.

Osim toga, Kur'an ne čini smrt jedinim središtem iskušenja, nego otkriva da je cijeli život ispit i iskušenje: ”Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.” (El-Enbija’, 35.)

Kur'an ne ograničava iskušenje samo na bol. Zlo je iskušenje jer otkriva strpljivost, zadovoljstvo i istinsku povezanost s Allahom, a dobro je iskušenje jer otkriva zahvalnost, poniznost i čistoću srca od oholosti.

Mnogi misle da se iskušavaju samo kada im se nešto uskrati, a ne primjećuju da je darovana blagodat ponekad teže iskušenje od njezinog uskraćivanja.

Siromaštvo ispituje čovjekovu izdržljivost, a bogatstvo njegovu oholost. Bolest ispituje njegovu strpljivost, a zdravlje njegovu nemarnost. Poraz otkriva njegovu iskrenost, a pobjeda njegovu poniznost. Čovjek nikada ne izlazi iz okvira iskušenja; on samo prelazi iz jednog oblika iskušenja u drugi.

Citirani ajeti završavaju se onim što sve vraća svojoj krajnjoj svrsi: ”I Nama ćete se vratiti.”
A to znači da kraj nije u ništavilu, kako misle ateisti, niti u uspomenama, niti samo u zemlji. Kraj (konačnica) je kod Allaha. I upravo ova rečenica daje smrti njen smisao, a iskušenju njegovu pravednost.

Da nema povratka Allahu, smrt bi izgledala besmisleno, zlo bi djelovalo kao apsolutna nepravda, a dobro kao prolazni užitak bez ikakvog obračuna.

Međutim, budući da postoji povratak Allahu, sve ulazi u računicu: bol, strpljivost, blagodati, zahvalnost, gubitak, postojanost, suza koju niko nije vidio i bitka koju je čovjek vodio u vlastitoj duši, a ljudi o njoj ništa nisu znali.

I kao da nam ovi ajeti poručuju: čovječe, nisi besmrtan, zato ne živi kao da ćeš vječno ostati na dunjaluku. Nisi zapostavljen, zato ne živi kao da si prepušten sâm sebi. Nisi izvan ispita, zato se ne zavaravaj dobrom, niti poklekni pred zlom.

Iz tog značenja rađa se spoznaja koja budi uspavana i nemarna srca: da smrt nije prekid puta, nego njegovo razotkrivanje; da život nije kuća trajnog boravka i ostanka, nego kuća ispita; i da dobro i zlo nisu tek događaji koji prolaze kroz naš život, nego Božanska pitanja upućena našim dušama: šta ćete učiniti s onim što vam je dato? Kako ćete se nositi s onim što vam je uskraćeno? I u kakvom stanju ćete se vratiti Allahu?