Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Aiša el-Hurra (el-hurretu na arapskom jeziku znači slobodna žena), majka posljednjeg vladara Granade, Ebu Abdullaha es-Sagira, dobila je ime po svom odvažnom stavu koji nije izbrisan iz memorije povijesti. Španjolci su do danas zadržali poštovanje prema Aiši el-Hurra i o njoj su napisali mnogobrojne priče. Njena kuća i danas pstoji u četvrti Albayzin u Granadi i zove se ”Darul-Hurra”.
Ličnost Aiše el-Hurra posebno je došla do izražaja u posljednjim danima islamske države Granade i u tim teškim i tragičnim danima za Granadu, nije bilo osobe koja je izazivala toliko divljenje i poštovanje kao što je ova plemenita princeza Aiša el-Hurra, koja je bila supruga umirućeg vladara Granade, sultana Ebul-Hasana.
Aiša je smatrala prirodnim da vladar imenuje svog sina za svog nasljednika, međutim, desilo se nešto što je postalo prijetnja njezinom očekivanju i nadi. Naime, sultan Ebul-Hasan se zaljubio u drugu ženu, mladu i lijepu kršćansku robinju Surejju koja je primila islam (prije primanja islama zvala se Izabela, a u nekim historijskim izvorima spominje se po imenu Zerida), toliko da joj je dao prednost nad svojom suprugom Aišom, koja je od tada postala poznata po nadimku ”El-Hurra”, tj. slobodna žena, kako bi se razlikovala od robinje Surejje, ili pak kako bi istakla čistoću i plemenitost svoga porijekla. Aiša je odigrala važnu ulogu u spašavanju prijestolja Granade od zavjera robinje Surejje koja je Ebul-Hasanu rodila dva sina: Sa'da i Nasra, i nadala se da će jedan od njih sigurno naslijediti oca. Ona je na sve načine pokušavala lišiti Aišu utjecaja na izbor nasljednika i onemogućiti Aišine sinove Ebu Abdullaha Muhameda i Ebul-Hadžadža Jusufa da se domognu vlasti, jer je Aišin stariji sin Ebu Abdullah Muhamed, kasnije poznat po nadimku Es-Sagir, bio glavni kandidat za prijestolje.
Princeza Aiša bila je izrazito hrabra žena i nije se predavala, niti odustajala, već je počela kontaktirati sa svojim saveznicima, a posebno sa najmoćnijom porodicom u Granadi, Benu Siradž, i kovati plan o preuzimanju prijestolja od njenog muža Ebul-Hasana. Sultan Ebul-Hasan im to nikada nije zaboravio i pokušao je uništiti tu porodicu.
Kada je Aiša saznala za Ebul-Hasanove namjere, odlučila je preuzeti inicijativu i po svaku cijenu napustiti dvorac Alhambru sa svojim sinovima, što joj je na kraju i pošlo za rukom. Desilo se to 1482. godine, ili 887. godine po Hidžri, mada neki muslimanski historičari spominju da su samo njeni sinovi pobjegli iz dvorca, a ne i njihova majka.
Nakon smrti sultana Ebul-Hasana vlast nad Granadom preuzima njegov sin Ebu Abdullah Muhamed es-Sagir. Kršćani su vjerovali da će Es-Sagir predati Granadu bez borbe, ali je i ovdje do izražaja došao utjecaj i stav Aiše el-Hurr. Naime, ona je svog sina Muhameda podsticala na džihad i otpor kršćanima, što je on na početku i prihvatio.
On je čak uspio u nekoliko navrata poraziti kršćansku vojsku koja je napadala Granadu, ali je na kraju ipak popustio i predao je Granadu Ferdinandu i Izabeli.
U tom teškom trenutku, napuštajući vladarski dvorac, Es-Sagir je počeo plakati. Vidjevši ga u takvom jadnom stanju, njegova ponosna majka, princeza Aiša el-Hurra, rekla mu je: ”Da, plači sada kao žena, zbog vlasti koju nisi bio u stanju braniti kao muškarac!”
