Nakon razbijanja četničkih zasjeda ispod Mehmedića i Marčića (Snagovo) i odmora u toku noći u rejonu Hodžića i Perunike, kolona Srebreničana u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine nastavlja sa maršom, da bi između 4 i 5 sati bez problema prešla put Tuzla – Zvornik na dijelu između Crnog vrha i rejona sela Planinci. Pokazalo se da su glavne agresorske snage bile angažovane u zasjedama na Veljoj glavi i drugdje, tako da rejon Crnog vrha nije bio blokiran. Glavnina kolone se nakon prelaska komunikacije prikupljala na Križevačkim njivama, a u isto vrijeme drugi dio kolone se kretao od Udrča prema Kamenici.
Kolona nastavlja kretanje, tako da popodne tog dana čelo kolone stiže u rejon sela Motova, odakle pomoću motorole koja se nalazila kod zarobljenog Jankovića vođstvo kolone uspostavlja vezu sa IKM-om 24. divizije iz sastava 2. korpusa Armije RBiH u Nezuku. Ovdje je važno istaći da do tada nije bilo kontakta sredstvima veze između čela kolone i IKM-a u Nezuku, tako da IKM nije imao nikakvih pouzdanih informacija o lokaciji kolone Srebreničana. Kroz otvorenu vezu običnom motorolom, u tim presudnim trenucima odvija se svojevrsna “igra asocijacija”, kroz koju se prvo uspijevaju međusobno identificirati braća Šabići (Veiz Šabić kao komandant 284. brigade 28. divizije, koji se nalazio na čelu kolone i Velid Šabić, koji se nalazio na IKM-u 24. divizije u Nezuku), a nešto kasnije i izviđač Senad Omerović Taksi na sličan način jednom svom saborcu sa kojim je više puta prolazio ovim područjem uspijeva u “šiframa” objasniti da se čelo kolone nalazi kod Motova.
Tu u rejonu Motova kolona je tog popodneva zaustavljena jakom vatrom iz tenkova sa Ćirilova brda, kao i dejstvom samohotki i artiljerije sa drugih položaja srpskih snaga iz rejona Baljkovice. Čelo kolone je bilo praktično nadomak slobodnih teritorija, mogli su kao orjentir vidjeti džamiju u Nezuku. Međutim, sam položaj u kojem se našla kolona bio je izuzetno težak, ispred kolone su bili dobro utvrđeni agresorski položaji sa samohotkama, oklopnim transporterima, pragama i drugim oruđima. Kao spas došla je jaka olujna kiša u sami sumrak 15. jula, koju su borci sa čela kolone iskoristili za žestok napad, u kojem je ovladano položajima agresorske vojske. Između ostalog zarobljeni su oklopni transporteri i prage, koje su borci iz čela kolone sutradan stavili u funkciju. Nažalost, u ovim borbama smrtno je ranjen Ejub Golić, komandant Samostalnog brdskog bataljona Glogova, jedinice koja se nalazila na samom čelu kolone i koja je podnijela veliki teret u probijanju neprijateljskih linija.
U isto vrijeme jedinice 24. divizije i Drugog korpusa pokušavaju iz pravca Nezuka probiti linije. Prethodno je, u cilju proboja i omogućavanja prihvata kolone komandant 246. zvorničke brigade Edhem Omerović uspostavio IKM kod lovačke kuće u Nezuku. Ubrzo zatim tu je uspostavljen i IKM 24. divizije, odnosno Drugog korpusa Armije RBiH. Prikupljene su snage za proboj agresorskih linija u tom dijelu, a sastojale su se od boraca iz 246. zvorničke brigade, 242. muslimanske zvorničke brigade, Prve muslimanske podrinjske brigade, kao i jedinica sastavljena od starješina iz 28. divizije Srebrenica koji su se prethodno nalazili na školovanju u Zenici i koji su se u cilju proboja okupili na području Nezuka, predvođena njenim komandantom Naserom Orićem.
Probijanje agresorskih linija, odnosno ovladavanje dijelom linija 4. bataljona zvorničke brigade agresorske vojske, izvršeno je u prijepodnevnim satima 16. jula, obostranim djelovanjem udarne jedinice na čelu kolone i jedinica iz pravca Nezuka. U isto vrijeme vršeni su pregovori predstavnika IKM 24. divizije i srpske strane o otvaranju prolaza kolone prema Nezuku. Bitno je istaći da je probijanje agresorskih linija i spajanje sa jedinicama Armije iz pravca Nezuka izvršeno prije postizanja sporazuma, do kojeg je došlo oko 13 sati (16. jula), i kojim je dogovoreno otvaranje koridora u vremenu od 48 sati. U stvarnosti koridor je ostao otvoren samo do sutradan, i za to vrijeme na slobodnu teritoriju je prešlo oko 3.500 ljudi. Srpska strana je izigrala sporazum, i nastojala zatvoriti koridor što prije, jer su se još u toku noći mogli čuti rafali sa njihove strane i dejstva po nekim zaostalim dijelovima kolone. Ubrzo će se pokazati da im se žurilo da što prije završe realizaciju zacrtanog genocidnog projekta istrebljenja svih Bošnjaka na širem području UN zaštićene zone Srebrenice.
Narednih dana srpske snage vrše “pretres terena” i zarobljavanje zaostalih Bošnjaka iz kolone. Presječeni dio kolone na području Pobuđa, Konjević Polja, Cerske, Kamenice, Liješnja, Džafinog Kamena, Snagova, Marčića i Han Pogleda iznad Vlasenice, bio je sve vrijeme meta napada, zarobljavanja i likvidacije od strane pripadnika policije i vojske Republike Srpske.
“Kad budete svi na sigurnom, tek tada recite vojsci da sam poginuo”
Rahmetli Ejub Golić bio je jedan od najistaknutijih starješina u opkoljenoj enklavi Srebrenica. Heroj i gazija, čovjek koji je na vrijeme prepoznao agresora i njegove namjere i stao na branik Domovine.
Predratni autoprevoznik, otac šestero djece već na samom pocetku rata priključuje se Paljanskoj četi i ubrzo izrasta u vrsnog borca i starješinu.
Zbog svoje nesebične hrabrosti i požrtvovanja postavljen je za komadanta najelitnije jedinice u Srebrenici – 28. brdskog bataljona. Rame uz rame sa svojim saborcima Ejub daje ogroman doprinos slobodne srebreničke teritorije. Njegova ljudska i vojnička veličina posebno dolazi do izražaja prilikom krvavog proboja iz Srebrenice. Nakon neviđene i sramne izdaje od strane snaga UNPROFOR-a i čitave svjetske zajednice, zajedno sa svojim hrabrim borcima Ejub Golić zadnji napušta grad dajući žilav otpor nadirućem agresoru. Tokom prolaska kroz privremeno zaposjednutu teritoriju Ejub pomaže u obezbjeđenju začelja kilometarske kolone i u svakoj delikatnijoj situaciji prelazi na čelo. I sa svojim izviđačima pretresa teren i nastavlja dalje, a onda dolazi Pandurica i najtragičniji trenutak.
Nekoliko četničkih tenkova krvnički tuku po nedužnom narodu, tada Golić donosi sudbonosnu odluku i sa nekoliko saboraca vješto upada u leglo četničkih tenkova i stavlja pečat na njihovo divljanje.Tom prilikom, nažalost, biva smrtno pogođen. Prestalo je da kuca srce komadanta koga su ljudi jako voljeli, a čije su posljedne riječi bile:
„Mi smo uspjeli! Do slobodne teritorije ostalo je vrlo malo, četnici su razbijeni vi morate doći do odredišta. Kada budete svi na sigurnom, tek onda saopštite vojsci da sam poginuo!“
Nažalost, sudbina je odlučila da Ejub ostane nekoliko kilometara prije cilja, a Safet Golić, Ejubov brat priča:
“Upali smo u zasjedu, a granata je pala nekoliko metara od Ejuba i teško ga ranila. Bio je živ tri sata. Potom smo ga ukopali u jednom rovu”.
Safet se godinu poslije vratio i ekshumirao Ejubovo tijelo, a Ejub je potom ukopan u Živinicama, no nedavno je među članovima porodice prevagnula želja za premještanjem tijela u šehidsko mezarje u Potočarima, među njegove saborce. Komandante neka ti je vječni rahmet i hvala!
„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! ( Kur´an / El-Bekare, 154 )
