Eh, kad bi se vrijeme moglo kupiti pa da sav novac na to potrošim

416

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prve generacije muslimana vodile su računa o vremenu i trudile se da ga iskoriste u dobru i pokornosti Allahu. Za njih je vrijeme bilo nešto najdragocjenije i najskuplje.

Oni su bili svjesni da dunjalučko bogatstvo dođe i nestane, zaradi se i izgubi, a kada vrijeme prođe više se ne vraća. Rekao je Abdullah ibn Mes‘ud: “Ni zbog čega se nisam toliko kajao kao zbog dana koji prođe i u kojem se smanji moj životni vijek, a ne povećaju se moja dobra djela.” Također je rekao: “Najmrže mi je vidjeti besposlenog čovjeka, koji se ne bavi ni dunjalučkim ni ahiretskim poslom.”

Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje je kazao: “Kada Allah želi čovjeku dobro, pomogne ga vremenom. Kad god ga duša tjera na stagnaciju i besposličarenje, vrijeme mu pomogne da se aktivira.”

Prenosi se da je Ma‘ruf el-Kerhi obavljao umru pa je nakon toga otišao kod brice da mu obrije glavu i skrati brkove. Dok ga je brico brijao i potkraćivao mu brkove, Ma‘ruf je zikrio i ponavljao riječi subhanallah, pa mu je brico rekao: “Šuti, mogao bih ti umjesto brkova odsjeći usnu”, a on mu je odgovorio: “Ti radi svoj posao, a ja ću svoj.”

Imam Šafija je rekao: “Iz druženja sa sufijama ostala mi je jedna izreka kojom sam se okoristio: ‘Vrijeme je sablja, ako je ne iskoristiš, ona će te posjeći, a ako dušu ne zaposliš dobrom, znaj da će ona tebe zaposliti zlom.’”

U nastavku ćemo navesti primjere istaknutih islamskih učenjaka koji su svojim životom i izvanrednim naučnim doprinosom ostavili praktični primjer kako muslimani trebaju iskoristiti svoje vrijeme.

Hamad ibn Seleme

Rekao je ibn Mehdi: “Da je neko Hamadu ibn Selemi rekao da će sutra umrijeti, on ne bi imao šta dodati na svoja dobra djela.” A Musa ibn Ismail je kazao: “Hamad je uvijek bio zauzet nečim korisnim; ili je držao predavanje, ili je čitao, ili je klanjao, ili je zikrio.” Junus el-Muedib prenosi da je Hamad ibn Seleme umro na namazu.

Ibn Džerir et-Taberi

Koliko je Ibn Džerir et-Taberi držao do vremena i koliko ga je iskorištavao u dobru, najbolje govore njegova pisana djela. I da za njega vrijeme nije bilo vrjednije od novca i drugog dunjalučkog blaga, sigurno ne bi uspio naučiti i sakupiti toliko znanje i napisati tolika djela. Hatib el-Bagdadi prenosi da je Ibn Džerir rekao svojim studentima: “Hoćete li da vam diktiram a da vi zapišete tefsir ili znanje iz tefsira koje sam sakupio?” Oni su upitali: “A koliko stranica će imati tvoj tefsir?” Odgovorio je: “Trideset hiljada.” Na to su mu studenti rekli: “Ako to prihvatimo, potrošit ćemo cijeli život pišući tefsir.” Kada je vidio da oni nemaju veliku volju za tim, Ibn Džerir je svoj tefsir skratio i sabrao na tri hiljade stranica koje su danas sabrane u trideset tomova. Da su njegovi studenti bili revnosni kao njihov profesor, danas bi umjesto trideset imali trista tomova Taberijevog tefsira. Zatim ih je pitao: “Da li ste voljni da učite i zapisujete povijest svijeta, od Adema, a.s., do našeg vremena?” Studenti su postavili isto pitanje kao i za tefsir, pa kada im je rekao da bi i povijest mogla imati trideset hiljada stranica, odustali su. Tada je on izgovorio svoje poznate riječi: “Uistinu su umrle ambicije i uzvišene težnje kod muslimana.” Na kraju je i to djelo sabrao u trideset tomova i poznato je kao Tarih et-Taberi.

Ebu Hatim er-Razi

Prenosi se da je Ebu Hatim er-Razi rekao: “Pitali smo El-Ka‘nebija da učimo pred njim Malikovu Muvettu pa je rekao: ‘Dođite poslije doručka.’ Rekli smo: ‘Tada imamo predavanje kod profesora Hadžadža’, a on je rekao: ‘Onda dođite kada završite predavanje kod Hadžadža.’ Odgovorili smo: ‘Ali, nakon njega dolazi profesor Muslim ibn Ibrahim.’ Rekao je: ‘Kada završite kod njega, onda dođite kod mene.’ Rekli smo: ‘Šejh, tada nastupa podne-namaz, a nakon podne-namaza imamo predavanje kod Ebu Huzejfe” Odgovorio je: ‘Onda dođite poslije ikindije’, a mi smo kazali da poslije ikindije imamo predavanje kod profesora Arima. Na kraju je on rekao: ‘Ako je tako, onda dođite poslije akšama’, i mi smo kod njega redovno odlazili na noćna predavanja.” Ahmed ibn Ali je pitao Abdurrahmana ibn Ebu Hatima: “Šta je uzrok tvog stalnog slušanja hadisa od tvog oca i mnogobrojnih pitanja koja si mu postavljao na temu hadisa?” Odgovorio je: “Uzrok treba tražiti u tome što sam ja njemu morao čitati hadise čak i dok je on jeo, dok bi putovali i u svakoj situaciji je tražio od mene da mu čitam hadise, a onda bi ih on objašnjavao.”

Ibn Akil el-Hanbeli

Njegovo puno ime je Ebu-l-Vefa Ali ibn Akil el-Hanbeli el-Bagdadi (umro 513. godine po Hidžri). Za njega je Ibn Tejmijje rekao: “Ibn Akil je jedan od najvećih islamskih učenjaka uopće.” Njegov naučni opus i u našem vremenu mnogim učenjacima, a kamoli običnim smrtnicima, izgleda nestvarno. Naime, on je napisao 800 knjiga koje predstavljaju sabrana djela ovog učenjaka, a kojima je dao naslov El-Funun (Naučne discipline). U njima su sadržana djela iz tefsira, hadisa, usuli-fikha, akaida, gramatike arapskog jezika, povijesti i drugih naučnih disciplina. Neki tomovi su autorski radovi koji sadrže njegove originalne ideje, razmišljanja i komentare. Njegov student Ibnu-l-Dževzi o njemu je rekao: “Ibn Akil je bio intelektualac i islamski mislilac bez premca. Bavio se istraživanjem zakučastih pitanja koja je obradio u svom naučnom opusu koji je nazvao El-Funun. Onaj ko se upozna sa njegovim djelom shvatit će veličinu i dubinu njegove naučne misli.” Govoreći o sebi, Ibn Akil je, između ostalog, kazao: “Ja nisam dozvolio da mi jedan trenutak života prođe a da svoj jezik ne iskoristim učenjem, ponavljanjem i raspravljanjem s drugim učenjacima, a svoje oči posmatranjem Allahovih stvorenja. Kada bih legao u postelju, ako bi mi naumpala neka misao, ustajao sam da je zapišem. Ja sam u osamdesetoj godini života imao veći entuzijazam i elan za učenjem nego u dvadesetim. Trudio sam se da vrijeme provedeno u jelu maksimalno skratim pa sam prakticirao da hljeb polijem vodom kako bi ga lakše i brže pojeo, da bih se nakon toga posvetio nauci. Smatrao sam da je vrijeme najvažnija stvar u životu. To je kapital u kojem se krije prilika za mnogo čitanja, mnogo pisanja i učenja napamet.”

Ibnu-l-Dževzi

On je bio učenik Ibn Akila. Njegov unuk, Ebu-l-Muzaffer, rekao je: “Čuo sam svoga dedu, Ibnu-l-Dževzijja, kada je pred kraj života, s minbere govorio: ‘Sa ova svoja dva prsta napisao sam i prepisao preko hiljadu knjiga. Bio sam uzrok da se dvjesta hiljada muslimana iskreno pokaje i vrati vjeri, a preda mnom je islam primilo dvadeset hiljada kršćana i Židova. Ovo nije hvala, već isticanje blagodati koje mi je Allah podario. Kada bih vam rekao da sam pročitao i prostudirao dvadeset hiljada knjiga, znajte da to nije sve i da je njihov broj veći. Mnogo sam se okoristio čitajući te knjige, razmišljajući o prijašnjim generacijama i njihovim amibicijama, ibadetu, nauci i ogromnom naučnom opusu koji su ostavili iza sebe, a čiju vrijednost i veličinu može spoznati samo onaj ko pročita te knjige.’” Ibn Tejmijje je o njemu rekao: “Ibnu-l-Dževzi je bio veliki učenjak i muftija koji je napisao mnogo djela iz različitih oblasti. Ja sam izbrojao više od hiljadu knjiga koje je on napisao.” A imam Ez-Zehebi je kazao: “Ne znam nijednog učenjaka da je napisao toliko djela kao Ibnu-l-Dževzi. On nije ostavio nijednu naučnu disciplinu, a da o njoj nije napisao djelo. Neka do tih djela imaju i po dvadeset tomova, a neka su opet kratke studije.”

Ibnu-l-Dževzi spada među učenjake o kojima je rečeno: “Istinski učenjak kada nešto nauči, on radi po onome što je naučio, a kada radi, onda se tome potpuno posveti, a kada se posveti poslu, onda stalno traga za novim saznanjima i novim djelima, a kada traga za novim spoznajama, onda pobjegne od dunjaluka i besposličarenja.”

U svojoj knjizi Sajdu-l-hatir, Ibnu-l-Dževzi je napisao: “Obaveza je svakog čovjeka da spozna veličinu i vrijednost vremena i da ne potroši nijednu sekundu osim u djelima koja ga približavaju Allahu, da dadne prednost djelima koja su vrjednija nad manje vrijednim. Neka njegov nijjet i namjera budu konstantno činjenje dobra, bez popuštanja, oklijevanja i nemara na koji ga duša često navodi. Prve generacije muslimana su se utrkivale s vremenom.”

Ibn Tejmijja

Ibn Tejmijja spada u red islamskih učenjaka koji su sav život posvetili proučavanju islamskih nauka i pisanju knjiga. Njegove knjige odlikuje originalnost i uglavnom su autorski rad, za razliku od drugih učenjaka kod kojih je, uz vlastita djela, bilo mnogo prepisivanja onoga što su čuli od svojih profesora, a onda to sabrali u knjige. Imam Ez-Zehebi tvrdi da je Ibn Tejmijja napisao više od petsto knjiga. Zanimljivo je spomenuti razloge koji su mu omogućili da napiše tako mnogo djela u svom kratkom životu, a koje je naveo njegov učenik Ibnu-l-Kajjim el-Dževzi. Naime, u djelu El-Vabil es-sajb, nabrajajući koristi zikra, Ibnu-l-Kajjim je rekao: “Šezdeset i prva korist zikra: on daje snagu čovjeku da čini djela koja nikako ne bi mogao učiniti bez zikra. Ja sam bio svjedok snage Ibn Tejmijje u njegovom govoru, ponašanju, hodu i pisanju. To su jednostavno bili kerameti. On je mogao za jedan dan napisati koliko drugi učenjak za sedmicu dana.” Na drugom mjestu, Ibnu-l-Kajjim veli: “Jedanput sam klanjao u džematu sabah s Ibn Tejmijjom, a nakon toga on je sjedio na mjestu gdje je klanjao i zikrio sve do pred podne. Zatim se okrenuo prema meni i rekao mi: ‘Ovo je moja hrana, ako je redovno ne uzimam, nestat će moje snage.’”

Imam Es-Sujuti

Imam Es-Sujuti je bio poznat po nadimku “Sin knjiga”. Naime, njegov otac se također bavio naukom i imao je bogatu privatnu biblioteku. Jednom prilikom je rekao svojoj ženi da mu donese jednu knjigu i ona je otišla u biblioteku pa su je tu snašli porođajni bolovi i u biblioteci je rodila sina koji je dobio nadimak “Sin knjiga”. Nedugo zatim dobio je nadimak “Otac knjiga”, jer je svoj život posvetio nauci i pisanju tako da je napisao preko šesto knjiga.

Džemaludin el-Kasimi

Poznati islamski učenjak, Džemaludin el-Kasimi, živio je svega pedeset godina, a napisao je toliko knjiga da, kada bi se podijelile na pedeset učenjaka, bilo bi dosta. Iako je njegov život bio sav u znaku učenja i prenošenja znanja, opet je govorio: “Eh, kad bi se vrijeme moglo kupiti pa da sav novac na to potrošim.”

Hatib el-Bagdadi

Za Hatiba el-Bagdadija njegovi savremenici su govorili: “Nismo nikada vidjeli Hatiba bez knjige u rukama.” Imam Es-Subki je rekao: “Hatib el-Bagdadi je mnogo vodio računa o svom vremenu. Nije dozvoljavao da mu ijedan trenutak prođe beskorisno; ili je pisao, ili je držao predavanja studentima, ili je čitao.”

Fahrudin er-Razi

Fahrudin er-Razi je govorio: “Ja sam uvijek žalio za vremenom koje provedem u jelu, jer mi to oduzima vrijeme za učenje, a vrijeme kod nas ima neprocjenjivu vrijednost.”

Jednom učenom i pobožnom muslimanu došli su prijatelji u posjetu u vrijeme njegove smrtne bolesti. Zatekli su ga na namazu pa su mu rekli: “Zar u ovakvom stanju da klanjaš?”, a on im je odgovorio: “Da, jer sada se zatvara knjiga mojih djela.”

Zbog svega toga, vjernici se trebaju truditi da smrt dočekaju u pokornosti Allahu, da se knjiga njihovih djela zatvori s dobrim djelima i da vrijeme iskoriste u djelima koja će im obezbijediti sevabe i nagradu nakon smrti.