Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali – ispunit ću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!” (El-Bekara, 40.)
Onaj ko pažljivo čita suru El-Bekara primijetit će da je Uzvišeni Allah veliki dio ove sure posvetio sinovima Israilovim, odnosno Jevrejima, i njihovoj historiji, njihovim blagodatima, iskušenjima, padovima, neposlušnosti i odnosu prema Allahovim poslanicima. Osamdeset ajeta koji slijede nakon ovog ajeta, a koji zauzimaju približno šesnaest stranica, gotovo u cijelosti govore o toj temi.
Svrha ovih kazivanja jeste da muslimani uzmu pouku iz onoga što se dogodilo narodima prije njih, narodima kojima je Allah podario uputu, ali oni nisu sačuvali tu blagodat. Skrenuli su s Pravoga puta, iskrivljavali su istinu i mijenjali Allahovu vjeru. Upravo su oni u suri El-Fatiha opisani riječima: ”oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali” i ”oni koji su zalutali.”
Uzvišeni Allah počastio je sinove Israilove objavom, znamenjima i blagodatima kakve nije dao nijednom narodu. Međutim, sama činjenica da su imali sve te blagodati nije ih zaštitila od zastranjenja i Allahove kazne. Nije ih upropastilo neznanje, nego odbijanje da žive prema onome što su znali. Upravo zato njihova priča predstavlja trajno upozorenje islamskom ummetu.
Obraćajući se sinovima Israilovim, Uzvišeni Allah rekao je: ”O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario”, a zatim vjernicima kaže: ”Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!” (El-Bekara, 152.)
Dok je od sinova Israilovih tražio da budu zahvalni na blagodatima, čime ih ujedno opisuje kao ljude kojima su materijalne koristi i ovosvjetski interesi primarni, Uzvišeni Allah od vjernika – a to su svi oni koji su povjerovali u završnu Objavu i slijedili ono što je Allah objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem – traži da budu zahvalni Darovatelju blagodati, jer zna da su oni ljudi principa i istinskog ubjeđenja. Time je uzdigao njihov položaj i ukazao im posebnu počast.
Ljudi koji su zaokupljeni samo blagodatima često zaborave Onoga Koji im je te blagodati podario. A kada zaborave Darovatelja, blagodati postaju uzrok njihove oholosti.
U 41. ajetu Allah je rekao sinovima Israilovim: ”Vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to neće vjerovati. I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi, i samo se Mene bojte!”
Međutim, oni su to odbili, a njihov odgovor naveden je u ajetu: “Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno” – i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju. Reci: “Pa zašto ste još davno neke Allahove vjerovjesnike ubili, ako ste vjernici bili?” (El-Bekara, 91.)
Dakle, kada je od sinova Israilovih traženo da povjeruju u posljednju objavu koja potvrđuje ono što je ranije objavljeno, oni su odbili jer ih je oholost spriječila da prihvate istinu koja nije došla njihovim putem.
Nasuprot tome, Allah opisuje muslimane kao one koji vjeruju u sve što je objavljeno od Njega, bez obzira kojem je poslaniku objava spuštena: ”I onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe.” (El-Bekara, 4.)
Također, Uzvišeni Allah je, obraćajući se sinovima Israilovim, rekao: ”I istinu sa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite!” (El-Bekara, 42.) S druge strane, muslimanima je uputio upozorenje da ne padnu u ono u šta su pali sinovi Israilovi, rekavši: ”One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju.” (El-Bekara, 159.)
Kada je riječ o temeljnim pitanjima vjerovanja, Allah je, opisujući pokuđena djela sinova Israilovih, rekao: ”Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaa su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: ‘Pokaži nam Allaha!’ Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula.” (En-Nisa’, 153.)
Uvjetovali su vjerovanje onim što mogu vidjeti svojim očima. Nasuprot njima, Allah među prvim osobinama bogobojaznih navodi da vjeruju u nevidljivi svijet (gajb): ”Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali.” (El-Bekara, 3.)
Tu se otkriva suština imana. Musliman vjeruje u Allaha, meleke, Sudnji dan, Džennet i Džehennem zato što vjeruje Onome Koji o tome obavještava.
Iz svega navedenog postaje jasno da brojni kur'anski ajeti koji govore o sinovima Israilovim, njihovim blagodatima, iskušenjima i posrnućima nisu izraz počasti prema njima, već su objavljeni kao sredstvo odgoja i opomene muslimanskog ummeta. Jer najveća korist od kur'anskih kazivanja nije da prepoznamo tuđe greške, nego da kroz njih prepoznamo vlastite slabosti i opasnosti koje vrebaju na našem putu. Zato su islamski učenjaci govorili: ”Sretan je onaj ko u tuđim sudbinama pronađe pouku za sebe.”
Kazivanje o sinovima Israilovim nije samo priča o jednom narodu iz davne prošlosti; ono je trajno ogledalo u kojem svaka generacija vjernika treba preispitivati sebe. Da je cilj bio puko upoznavanje historijskih događaja, Kur'an ne bi iznova vraćao pažnju na iste obrasce neposlušnosti, nezahvalnosti, oholosti, prikrivanja istine, kršenja zavjeta i davanja prednosti prolaznim interesima nad Allahovom uputom.
Ta upozorenja se ponavljaju zato što bolesti koje su dovele do njihovog pada nisu vezane za jedno vrijeme niti za jedan narod; one predstavljaju iskušenje za svaki ummet, svaku zajednicu i svakog pojedinca.
Kao da nam Kur'an poručuje: Sinovi Israilovi su nekada nosili emanet Allahove vjere, pa su ga zanemarili i iznevjerili. Danas je taj emanet u vašim rukama. Hoćete li iz njihove sudbine izvući pouku ili ćete krenuti njihovim stopama?
Jer svakome kome Allah ukaže čast da bude nosilac Njegove upute, istovremeno stavlja na pleća i odgovornost da ne ponovi greške onih kojima je taj emanet bio povjeren prije njega. Zato su kazivanja o sinovima Israilovim mnogo više od historije – ona su trajna opomena, živa lekcija i poziv muslimanima da ostanu postojani na istini, zahvalni Allahu na blagodatima i vjerni zavjetu koji su dali svome Gospodaru, sve do susreta s Njim.

