Endelus: Odsječeni i od Magriba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nakon pobjede nad kršćanima, Ibn Ahmer sa vojskom kreće prema gradu Džejjanu. Vladar Aragonije skuplja vojsku i stavlja je pod komandu sina Sanče. Vojske se sukobljavaju nadomak grada. Muslimani su ponovo pobijedili. Poginuo je i kršćanski vojskovođa Sančo. Vladar Aragonije je izbezumljen. Pretrpio je težak poraz kad se tome najmanje nadao. Shvata da je potcijenio muslimane, pa šalje još jednu vojsku. Ali, bojeći se da ne prođu kao i njihovi prethodnici, pojačanje se ne usuđuje upustiti u sukob sa muslimanima. Umjesto sukoba, kršćanske vođe su se samo dogovorile sa Ibn Ahmerom da im preda Sančino tijelo u zamjenu za sve zarobljene muslimane.

Sančo je ukopan u Toledu usred Velikog mesdžida, koji je, nakon kršćanskog osvajanja, pretvoren u crkvu.

Za to vrijeme, sa vojskom iz Magriba, Jakub el-Mensur je na putu prema Sevilji. Muslimani više dana opsjedaju grad. Kršćanske vođe u Sevilji traže primirje i čvrsto obećavaju El-Mensuru da će plaćati džiziju. El-Mensur prihvata i potpisuje primirje.

Poslije mnogobrojnih poraza, poniženja i izgubljene teritorije, činilo se da su muslimani konsolidirali svoje redove. Zadnje pobjede su im vratile samopouzdanje i probudile nadu u oslobađanje Endelusa.

Sultan El-Mensur se, 674. godine, vraća u Magrib i ostavlja tri hiljade svojih vojnika kao pojačanje Ibn Ahmeru.

Tri godine kasnije, El-Mensur je ponovo u Endelusu. Zajedno sa Ibn Ahmerom, kreće prema Sevilji, čiji su stanovnici prekršili ugovor o plaćanju džizije.

U tom pohodu je oslobođeno nekoliko utvrđenja i u ratnom plijenu vraćen dio otetog muslimanskog bogatstva. Odatle se kreće prema sjeveru i oslobađa više značajnih mjesta i utvrđenja nadomak Kordove.

Muslimanska vojska je pred kapijama glavnoga grada Endelusa!

Združenim snagama, dvojica muslimanskih vojskovođa opkoljavaju Kordovu i započinju opsadu. Kršćanski komandant Kordove nema izbora. Nudi primirje i plaćanje džizije. Kad je stigao glasnik sa ponudom o primirju, sultan El-Mensur, iako je bio glavni vojskovođa, prepušta Ibn Ahmeru, vladaru Granade, da odluči. Ibn Ahmer prihvata ponudu, potpisuje ugovor o primirju i vraća se u Granadu. Sa sobom donose veliki ratni plijen i novac od sakupljene džizije.

Muslimani Granade priređuju doček sultanu El-Mensuru. Zauzvrat, on sav ratni plijen ostavlja stanovnicima Granade.

Dok je El-Mensur još boravio u Granadi, umro je namjesnik grada Malage. Iako je Malaga bila u sastavu države Granade, ona je imala svog namjesnika. Bez uplitanja iz Granade, samostalno je upravljao gradom i sebi određivao nasljednika.

Ibn Ahmer se uplašio za svoj položaj i vlast nad Granadom. Sjetio se Jusufa ibn Tašfina, vladara Magriba, i Mu‘temida ibn Abada, vladara Sevilje, koji je tražio pomoć od murabituna da bi nakon toga izgubio vlast nad Seviljom. On je sada tražio pomoć od merinida i neki namjesnici već su im predavali gradove. Želio se suprotstaviti toj dinastiji i protjerati je iz Endelusa. Razmišlja s kim bi sklopio savez protiv merinida. Nije imao nikoga na muslimanskoj strani. Jer, on je bio vladar jedine preostale države u Endelusu. Odlučuje se na savez sa kršćanima. Šalje pismo vladaru Kastilje. Poziva ga da zajedno istjeraju merinide iz Endelusa. Kastiljskog vladara nije trebalo nagovarati i ubjeđivati. Prihvata ponudu i sprema vojsku za pohod.

Kad je sultan El-Mensur čuo za Ibn Ahmerovu izdaju i sramni sporazum sa kršćanima, naređuje svom sinu Jusufu da krene s vojskom prema Gibraltaru, kako bi osigurali povlačenje tri hiljade njihovih vojnika koji su ostali u Endelusu.

Jusuf ibn Mensur priprema 400 lađa.

Kršćani šalju svoju morsku flotu da bi zaustavili Jusufa i spriječili prelazak muslimanske vojske preko Gibraltara. Okršaj na moru je žestok. Muslimani su potukli kršćane i krenuli prema gradu Tarifi, gdje je bila smještena vojska iz Magriba.

Kad su kršćani vidjeli šta im je bilo sa mornaricom, povukli su i svoje kopnene snage i ostavili Ibn Ahmera.

Tek tada Ibn Ahmer uviđa šta je uradio, kakvu je grešku napravio. Požurio je zatražiti izvinjenje od sultana El-Mensura i njegovog sina Jusufa. Izražava žaljenje i kajanje zbog svog nepromišljenoga postupka.

I, sultan El-Mensur velikodušno oprašta Ibn Ahmeru, a i njegov sin Jusuf.

Jusuf se nije povukao sa vojskom u Magrib, već osvaja grad Algeziras. Tu se ulogorio i na miru razmišljao o Ibn Ahmerovom izdajničkom postupku. Nije se mogao pomiriti sa sobom da takva izdaja prođe nekažnjeno. Odlučuje se osvetiti. Ali, ni on, kao ni Ibn Ahmer prije, nije mogao naći saveznike među muslimanima. I, Jusuf nudi savez kršćanskom vladaru Alfonsu Desetom.

Kakva maloumnost i tvrdoglavost!? Izdaja se “ispravlja” izdajom! Greška se “ispravlja” istom greškom!?

Ali, Jusuf se ne usuđuje upustiti u sukob bez prethodnog otklanjanja velike prepreke koja mu je stajala na putu. Ta prepreka je bio njegov otac El-Mensur. Bojao se očeve reakcije. Zato je poslao kršćansku delegaciju da razgovara sa sultanom i da ga ubijedi u ispravnost odluke njegovog sina.

Sultan El-Mensur je ogorčen sinovim razmišljanjem i postupkom. Naređuje Jusufu da odustane od sulude ideje i prekine svaki vid savezništva sa kršćanima.

Tako je izbjegnut sukob među muslimanima, a Granada nije napadnuta.

U tom vremenu je došlo do sukoba i među kršćanima. Sančo, sin kastiljskog kralja Alfonsa Desetog, 681. godine svrgava svog oca i preuzima vlast u Kastilji. Alfonso Deseti se ne miri sa poniženjem i traži pomoć od vladara evropskih država i od pape u Vatikanu. Oni ne nalaze razumijevanje za njegov zahtjev. Razočaran, a da bi vratio vlast u Kastilji, Alfonso Deseti traži pomoć od sultana El-Mensura. El-Mensur prihvata ponudu! Šalje vojsku iz Magriba u Endelus. Muslimansko-kršćanska vojska kreće u napad na Kordovu i Sevilju. Opsada i napadi na te gradove traju dvije godine. Utom je i umro je Alfonso Deseti. Napadi su zaustavljeni i prekinuto savezništvo.

El-Mensur ponovo dolazi u Endelus 684. godine. Čuo je za neprestano nasilje nad muslimanima koji su ostali pod kršćanskom kontrolom. Sukobljava se sa kršćanskim snagama, kojima i na kopnu i na moru komanduje Sančo. I, opet su kršćani izvukli deblji kraj. Sančo traži primirje. Sultan El-Mensur prihvata primirje pod uvjetom da se prekinu svi napadi i nasilje nad muslimanskim stanovništvom. Sančo to i obećava. Pored toga, El-Mensur traži da se knjige iz Kordove, Sevilje, Toleda i ostalih gradova koje su okupirali kršćani prebace u Magrib. Sančo i to prihvata. Islamsko blago neprocjenjive vrijednosti, sadržano u tomovima i tomovima knjiga, našlo se u velikoj knjižnici u gradu Fesu u Magribu!

Sultan El-Mensur je umro 685. godine. Naslijedio ga je sin Jusuf.

Stanje u Magribu i Endelusu je mirno sve do 690. godine. Tada kršćani ponovo krše ugovore o primirju i nastavljaju nasilje nad muslimanima. Sultan Jusuf oprema vojsku i kreće put Endelusa. Kršćanska flota ga čeka da spriječi prelazak muslimana u Endelus. Ali, muslimanska flota bez većih poteškoća savladava prepreku i iskrcava se u Algezirasu. Odatle Jusuf kreće prema Sevilji i dolazi pred njezine bedeme.

Jaka i oštra zima nagoni ga da prekine opsadu i vrati vojsku u Algeziras. To prisustvo merinida na tlu Endelusa dovodi u strah Ibn Ahmera el-Fekiha. Pobojao se i sklapa novi savez sa kršćanima – da protjeraju merinide iz Algezirasa i Tarife!? Zajedničkim snagama napadaju grad Tarifu. Sultan šalje flotu iz Magriba, ali je kršćani zaustavljaju.

Grad Tarifa pada nakon četveromjesečne opsade. Ibn-Ahmer se dogovorio sa kršćanima da osvojeni grad pripadne njemu i da ga priključi državi Granadi. Ali, kršćani ostaju u Tarifi. Preostali muslimanski dio Endelusa ostaje potpuno odsječen od Magriba.

Endelus: Pod sjenama sablji branilaca Granade XLIII

Endelus: Napuštanje Valensije XLII

Pad Kordove, smrtni krik nije imao ko čuti XLI

Sramni poraz halife En-Nasira XL

Velika pobjeda kod Alarkosa XXXIX

Muvehidini u Endelusu XXXVIII

Endelus: Propast države murabituna XXXVII

Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI