Endelus: Propast države murabituna

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

S Ibrahimom ibn Tašfinom na čelu, prvi put je državom murabituna upravljao čovjek koji nije dostojan toga položaja. To će i donijeti konačni pad murabituna.

Nakon smrti Tašfina ibn Alija, muvehidini su još više uznapredovali. Tako su, 540. godine, osvojili grad Fes i uspostavili svoju vlast. Samo godinu poslije, muvehidini osvajaju i prijestolnicu Marakeš i ubijaju halifu Ibrahima ibn Tašfina. Time je označen pad države murabituna i najavljen početak države muvehidina.

Prije govorenja o njihovom pokretu i njihovoj državi, neophodno je u ovoj knjizi bar sažeti vladavinu murabituna, koja je duboko prožeta s opstajanjem muslimanskog Endelusa.

Ta država je izgrađena rukama velikih islamskih učenjaka. Ona je postojala više od 50 godina. Bila je utemeljena na Kur’anu i Sunnetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Prepoznatljivi (i zaštitni) znak ove države je bio džihad. Nije prestajao do pada murabituna. Oni su uspjeli ujediniti i Magrib i Endelus i vratiti muslimanima ponos i samopouzdanje.

Poznati islamski učenjak iz Endelusa Ibnul-Arebi je rekao:

“Murabituni su bili ustrajni na istini i pomaganju islama. Oni su bili istinski zaštitnici muslimana”.

A Ibn Hatib je rekao:

“Država murabituna je bila država blagostanja i stabilnosti. Bila je to jedna od najvećih država koja je dosljedno slijedila sunnet Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem”.

Jedan muslimanski historičar je napisao:

“Džihad murabituna je odgodio pad Endelusa za četiri stoljeća”.

Ova država je dala veliki broj učenjaka iz različitih grana znanosti. Iz te plejade su i poznati islamski pravnik Ibn Rušd (pradjed filozofa Ibn Rušda), Ibn Bessam, Ibn Beškeval, Ibn Ebu Hassal, Ibn Badži, poznati astronom, i mnogi drugi.

Murabituni su za svoju prijestolnicu u Endelusu izabrali Granadu. Ona je tek s njima doživjela pravi procvat.

Spominjući uzroke poraza i pada murabituna, islamski učenjaci ističu tri glavna uzroka: prepuštanje vlasti onima koji je nisu bili dostojni, sukob sa pokretom muvehidina, preferiranje fikhsko-pravne problematike islamskih učenjaka nad temeljnim postavkama vjere i stvarnim problemima islamskog društva.

U takvoj konstelaciji odnosa, došlo je do podjele islamskog društva na elitu, koja je monopolizirala islam, i obične mase. Između tih dviju skupina je načinjen jaz koji je doveo do pojave neznanja i udaljavanja od vjere i vjerskih propisa.

Dok su murabituni bili zauzeti džihadom i odbranom Endelusa, pojavljivali su se pojedinci i skupine sa novim idejama i mišljenjima i pokušavali ih plasirati i nametnuti muslimanskim masama. Jedna od tih skupina su i muvehidini. Oni su sprva pozivali narod da se vrati izvornoj islamskoj akidi i ostavi slijepo slijeđenje bilo koje pravne škole, odnosno mezheba. Ali, ni oni nisu bili oslobođeni natruha novotarija koje su u suprotnosti sa izvornim islamskim učenjem. Na ta skretanja i pogreške je ukazao šejhu-l-islam Ibn Tejmijje u svome djelu “El-Fetavva”.

Utemeljitelj ovoga pokreta i njegov duhovni vođa je Ebu Abdullah el-Mehdi, poznatiji kao Ibn Tumert. U potrazi za znanjem, on je, 500. godine, otišao na islamski istok. Znanje je učio pred velikim učenjacima i autoritetima, poput Ebu Hamida el-Gazalija i drugih alima. Vratio se u Magrib 515. godine i počeo pozivati na vraćanje Kur’anu i sunnetu. Među onima koji su se odazvali njegovom pozivu bio je i Abdulmu‘min ibn Alij el-Kumi. Njega smatraju političkim utemeljiteljem i vođom države muvehidina. Islamski historičari ga spominju po dobru, a poznati učenjak Šemsuddin ez-Zehebi, u svom djelu “El-Iber”, veli:

“On je bio pravedan vladar. Pobožan i učen. Čovjek koji je uvijek želio nešto više i nikad se nije zadovoljavao postojećim stanjem. Rijetki su takvi kao što je on. Posebnu pažnju je poklanjao džihadu i očuvanju vlasti, kao da je za nju stvoren”.

Ibn Tumert je umro 524. godine i Abdulmu’min u svakom pogledu preuzima vođstvo nad pokretom. Odmah objavljuje rat murabitunima, spočitavajući im odstupanja od izvornog islamskog učenja, na kome je bio utemeljen pokret murabituna.

Ako su murabituni vremenom i popustili u nekim odrednicama, zar je to mogao biti razlog za objavljivanje rata?! Zašto muvehidini i njihove vođe nisu pomogli da se prevaziđu ti problemi i zašto svojoj braći u vjeri nisu pružili ruku prijateljstva, pa da zajedničkim snagama prevaziđu postojeće probleme?!

I, umjesto da zajedničkim snagama očuvaju Magrib i Endelus, započeli su međusobne iscrpljujuće ratove. Trajali su godinama, od 524. do 541. godine, kad su muvehidini zauzeli Marakeš i ubili mladog halifu Ibrahima ibn Tašfina. Od tada nastupa njihov period.

Situacija u Magribu i Endelusu je bila potpuno neizvjesna. Dugogodišnji rat je iscrpio i oslabio i murabitune i muvehidine. Jedna država je propala, a druga se tek pokušavala ponovo očuvati, tako da stvarne vlasti praktično nije ni bilo.

Iako su muvehidini osvojili Fes i Marakeš, ostatak Magriba i Endelusa ostali su pod vlašću murabituna.

Danas muslimani neće biti poraženi radi mene XXXVI

Borbe za Toledo XXXV

Bitka sedam komandanata XXXIV

Fetva najvećih islamskih učenjaka XXXII

Endelus: Velika bitka Zellaka XXXI

Murabituni dolaze XXX

Endelus: Svijetli primjeri vladara Mutevekkila i alima El-Badžija XXIX

Stravični zločin u Bobastru XXVIII

Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII

Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI

U 50 bitaka bez poraza XXV