Enver Kazaz: “Bakir Izetbegović ima legitimitet da zastupa samo onaj broj glasača koji su za njega glasali”.
emisija U škripcu, TV Alfa, 4.12.2017.
Epigonsko, ili tačnije kazano, papagajsko prežvakavanje opštih i izlizanih mjesta iz književne teorije, kržljav i tanušan talenat udružen sa skoro opsesivnom potrebom da se postane pjesnikom, te mučno hrvanje sa sintaksom i njeno saplitanje nategnutom leksikom, tako svojstveno skorojevićima duha, ni uz najbolju volju ne mogu se proglasiti vrijednim doprinosom književnosti i nauci o njoj. Frustrirajuća svijest o vlastitoj beznačajnosti u svijetu umjetnosti i duha ostavila je otužne posljedice na prof.Enveru Kazazu, koje on sve teže uspijeva prikriti pred javnošću.
Izjava data u studiju TV Alfa pokazuje da je u slučaju prof.Kazaza riječ o potkapacitiranom diletantu koji nikakvim diplomama niti nagradama ne može zatisnuti goleme rupe u svom znanju, a još manje izliječiti se od po njegovo mentalno zdravlje veoma štetne opsesije Bakirom Izetbegovićem. No ovdje nije riječ o Izetbegoviću, niti o bilo kojem drugom političaru, kao što nije riječ ni o političkim i ideološkim sklonostima prof.Kazaza, na koje on ima svako pravo, za koje se, uostalom, i u ratu borio. Istina, više metaforički, ali neko mora obavljati i opasnu i odgovornu funkciju oficira za moral.
Ovdje je riječ o tome da onu bosanskohercegovačku mladost, koja želi da nauči nešto o književnosti, podučava čovjek potpuno lišen znanja o svijetu i svijesti o tome kako on funkcioniše. Naime, jedan fakultetski profesor, koji se pri tom, napadno poput kakve parkovske dame, nudi za ulogu političkog analitičara i savjesnog cvrčka ovdašnjeg društva, morao bi barem u minimalnom obimu poznavati uzuse na kojima funkcioniše vlast. Do vrha ispunjen infantilnim idealizmom i gorčinom što javnost uskraćuje priznanje njegovoj veleumnosti i genijalnosti, za koje on nepokolebljivo vjeruje da ih posjeduje, u prof.Kazazu nije ostalo dovoljno umnog prostora u kojem bi gnijezdo moglo sviti znanje da šefovi država, tokom svog mandata, predstavljaju sve građane svoje zemlje.
Istini za volju, politička arhitektura Bosne i Hecegovine nešto je specifičnija i na njenom se vrhu nalazi tročlano Predsjedništvo, čiji svaki član zastupa po jedan od tri konstitutivna naroda ove zemlje, ali njihova se funkcija na tome ne zadržava, već ujedno zastupaju i sve građane ove zemlje. Za potrebe ovog teksta irelevantno je da li oni to čine samo formalno, poput Dragana Čovića, koji zastupa samo one Hrvate koje je uspio hipnotički ubijediti da su ugroženi, ili suštinski, poput Bakira Izetbegovića, koji svojim akcijama, u rasponu od pasiviziranja Dodikovog ilegalnog referenduma, preko upućivanja Evropske komisije na stvarni izvor problema u slučaju Pelješkog mosta, pa do najsvježije beogradske lekcije politički nevaspitanom Čoviću, potvrđuje da u Predsjedništvu ne zastupa samo Bošnjake, već i sve građane ove države.
Nije, međutim, irelevantno to što mlade ljude književnosti podučava čovjek koji nema ni najosnovnija znanja potrebna za tumačenje svijeta, zbog čega teško da, izvan okvira svojih ideoloških afilijacija i svojih ličnih gorčina, može tumačiti i književnost kao svojevrsnu presliku tog svijeta. Sposoban uglavnom samo za plitke doskočice, poput one koju je izgovorio u studiju TV Alfa, prof.Kazaz nas neće iznenaditi ako svojim studentima Šenoino ‘Zlatarevo zlato’ počne tumačiti kao pamflet protiv nacionalnih stranaka u BiH.
Izjavom datom u pomenutoj emisiji prof.Kazaz je na čelu prvenstvene tablice za Blećka godine pretekao Omera Karabega, koji je na čelnu poziciju izbio zahvaljujući tvrdnji da je u intervjuu za DW pitanje Kosova potegnuo Bakir Izetbegović, a ne novinar njemačke TV kuće.
Prvenstvo, ipak, još uvijek nije odlučeno, a burna politička jesen na izmaku zasigurno će ponuditi još kandidata za ovu prestižnu titulu. Na kraju ovog mjeseca biće proglašen Blećak godine za 2017., za kojeg je naš portal spremio i dragocijenu nagradu sa snažnim simboličkim značenjem – olovku koja ne piše.
(Bportal.ba)
