Piše: dr. Muhamed el-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Oni koji pažljivo prate poteze Turske shvatit će da se Turska uspjela priključiti vodećim svjetskim državama i da je postala faktor koji je teško zanemariti ili smanjiti njegov utjecaj. Turska je, također, sklopila regionalne i međunarodne saveze koji su joj omogućili da promijeni tok događaja u korist svojih saveznika i prijatelja, do te mjere da turskog predsjednika Redžepa Tayyipa Erdogana opisuju kao “prijatelja u nevolji”.
Ovo je jasno vidljivo i na osnovu letimičnog pogleda i uvida u najnovija zbivanja na međunarodnom nivou, a oni koji prate ono što je učinila Turska vidjet će da je svrha njezinih vojnih intervencija, ili pružanje podrške potlačenima i podržavanje pravedne stvari, kao što se dogodilo sa sirijskim narodom, koji je Turska bratski prihvatila ugostivši gotovo četiri miliona Sirijaca, pokušavajući, koliko god je to moguće, ublažiti njihovu patnju.
Ili kako bi spriječila tiranina i zulumćara u njegovom zulumu, kao što se desilo prilikom njezinog interveniranja i suprotstavljanja opsadi Katara, i sprječavanja nasilnika i zulumćara da ostvare svoje snove o njegovoj invaziji, ili pak interveniranje i uplitanje u korist odbrane međunarodnog legitimiteta, kao što se desilo sporazumom o međusobnoj odbrani i demarkaciji pomorskih granica s legitimnom vladom u Libiji, te sprječavanje snaga pobunjenog generala Khalife Haftara da napadnu Tripoli, i konačno politička i vojna podrška Azerbejdžanu za oslobađanje regije Nagorno Karabah od dugogodišnje armenske okupacije. Taj savez je bio vrlo uspješan, a Armenija je potpisala povlačenje sa okupiranih teritorija i prekid vatre.
Jaka država
Turska posjeduje sve elemente snažne države u svim granama ekonomije i ona je postigla samodostatnost u osnovnim životnim potrebama svojih građana, zatim je proširila razvoj vojne i teške industrije kako bi pomogla svoj vojni plan i napredak na svjetskom nivou, paralelno sa vidljivom naučnom renesansom i punom podrškom za naučna istraživanja, te opipljivim napretkom u poljoprivrednoj reformi i urbanističkom planiranju.
A sve to je kuliminiralo i dostiglo svoj vrhunac u političkom životu koji se zasniva na slobodnoj konkurenciji i stranačkom pluralizmu koji svoje programe predstavlja biraču koji ima konačnu riječ u izboru i imenovanju, od općinskih službenika do predsjednika Republike.
Aktuelni predsjednik Turske, Redžep Tayyip Erdogan, simbol je svih ovih uspjeha i glavni lik u ovoj prelijepoj priči, sa kvalifikacijama ostvarenog vođe koji pomjera granice u kvalitetnom postavljanju glavnih ciljeva i koji zna kako ih postići, a da ne spominjemo lične karakteristike i njegovu izvanrednu prisebnost i jasnu karizmu.
I da nije islamske pozadine po kojoj je Erdogan poznat, Turci bi zaboravili sve prethodne predsjednike i glasno bi objavili da je on osnivač druge republike i simbol nove Turske. Na koncu, Erdogan i ne pledira da bude nešto više od toga, jer je on predsjednik Turske koji je izabran glasovima biračkog tijela, te stoga nije ni sultan ni halifa muslimana.
Međutim, stavljanje interesa svog naroda i svoje zemlje u prvi plan, ne sprječava ga da razmišlja o svojoj vjeri i stanju islamskog ummeta, i ako svaki vođa ili vladar ima glavnu odrednicu svoje ličnosti, onda je odrednica Erdoganove ličnosti islamski ummet.
To je očigledno u svim njegovim prethodno spomenutim stavovima, kao i u njegovom nedavnom stavu u vezi vrijeđanja islama i Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od strane francuskog predsjednika Macrona. I kada je pokrenuta kampanja bojkota francuskih proizvoda, Erdogan je pozvao svoj narod da aktiviraju bojkot. To je odluka koju nije donio nijedan drugi muslimanski lider.
Međutim, neke muslimanske zemlje i njihovi mediji, svaki Erdoganov uspjeh vide kao proturječenje njima i podsjećanje na njihov neuspjeh i sramotu, pa su svoje otrovne strelice usmjerili prema njemu, napadajući ga i iskrivljavajući sliku o njemu i onome što radi.
Tako, ako se spomene njegov stav o opsadi Katara, oni kažu: ”To je uradio radi lične koristi.” Ako spomenete njegov odnos prema Somaliji i težnje za njenim napretkom i podmirivanjem dugova prema Međunarodnom monetarnom fondu, oni kažu: ”To je koketiranje sa osjećajima masa i igranje sa osjećajima muslimana”, što je odgovor koji se koristi u svakom slučaju koji je vezan za Erdogana. Pitamo ih: ”A gdje su vaši vladari u odnosu na muslimanske mase i njihove osjećaje ili oni ne poznaju osjećaje i ne priznaju mase?”
Ponižavajuća neutralnost
Snaga i autoritet režimskih medija učinili su da neki ljudi unutar spomenutih muslimanskih masa, pa čak i elite, stanu po strani i da budu neutralni kada se spomene Erdogan, bojeći se oštrih jezika ovih medija, kao i posljedica zauzimanja odlučnog i pravednog stava.
Da se Erdogan držao po strani i bio neutralan, ne bi postigao sve ove uspjehe koji su bili od koristi muslimanskim zemljama i ugnjetavanim narodima i ne bi ostao sâm bez ostatka svjetskih vođa koji nisu priznali vojni puč u njegovoj državi i ne bi stalno podsjećao svijet na smrt prvog legalno i legitimno izabranog predsjednika u povijesti Egipta.
Da su Erdoganovi ciljevi bili materijalni, on bi bio na strani UAE, koji imaju najveći suvereni fond bogatstva, on bi uzeo izdašne poklone Saudijske Arabije, kao što ih je uzeo Trump, u zamjenu za šutnju o ubistvu Jamala Khashoggija.
Stranka pravde i razvoja, koju predvode Erdogan i njegovi saradnici, razvila je plan za renesansu i napredak Turske i uvrstila je u red velikih sila, a Erdogan vjeruje da je ova renesansa korak ka uzdizanju cjelokupnog islamskog ummeta.
Stoga, svi oni koji žele postići ovaj cilj moraju biti sigurni da je Erdogan simbol muslimanske renesanse i preporoda, i kvalificiran je da nosi njegov bajrak, a mi ga moramo podržati i moramo podržati Tursku svim oblicima podrške i pomoći bez kolebanja i odstupanja.
Ko sumnja u ove tvrdnje, neka pročita Erdoganov komentar na pobjedu Azerbejdžana nad okupatorom Armenijom, u kojem je rekao: ”Allah je svjedok da smo uvijek bili iskreni kada smo govorili da ezan neće utihnuti, da zastava neće biti spuštena, da se narod i država neće podijeliti i da će naša država stalno rasti i jačati.”
