Autor: Mirsad Sinanović
Dok u dijaspori traje glasanje na referendumu o ustavnim promjenama u Turskoj (u ovoj zemlji se glasa u nedjelju, 16. ovog mjeseca), državni mediji u pojedinim evropskim zemljama skoro histerično pišu protiv usvajanja onih 18 amandmana na Ustav, kao da je riječ o događaju koji se odvija u njihovoj zemlji. Pogotovo kada su turski aktualni političari javno ozvaničili svoje razvojne ciljeve do 2023. i čak do 2053. godine. Doima se kao da će te zemlje nešto izgubiti, iako se Turska razvija vlastitom pameću i resursima, ne koristi fondove svjetskih međunarodnih monetarnih institucija, kao što to rade evropske zemlje, a i ovo je dodatni motiv za histeriju nekih evropskih medija. Njihovi argumenti su da predsjednik Recep Tayyip Erdogan izmjenama Ustava Republike Turske hoće da proširi svoje ovlasti, drugi govore čak o tome da se Turska dovoljno razvila dok je on na vlasti, treći čak da je turska ekonomija u krizi, što je opet u suprotnosti sa ovim. Sve u svemu, za neke evropske zemlje problem su ekonomsko-razvojni ciljevi koje su turski zvaničnici istakli do 2023. i 2053. godine. Što bi za njih bio problem razvoj Turske od koje bi i one imale koristi u trgovinskoj suradnji, općenito ekonomskoj?
Problem je što Turska hoće da dođe do ovih ciljeva u jednoj korektnoj unutarnjoj utrci, a ne da trči preko prepona koji će je usporavati kako bi se bavila sobom. Te prepone su vojska, pravosuđe i birokratija, koji su iznad politike, iznad legalno izabrane vlasti, te Gulenovi kadrovi koji su se reprodukovali putem državnog sistema. Dakle, ustavnim promjenama Turska hoće da iz sistema izbaci ove prepone pa da bez kočnica trasira svoj put u budućnosti. To je kao kad neki atletičar trči na 800 metara i kada pređe polovinu staze neko izvana ispred njega postavi prepone (teroristički napad), pa ih on preskoči, ali ga to umnogome uspori. Međutim, on trči dalje, kad opet neko izvana ponovo pred njega postavi još veću preponu (državni udar) koju on jedva preskoči i nastavi trčati. Kada dođe do cilja njegovi treneri izračunaju koliko su vremena izgubili na preponama, a koje nisu bile dio utrke na 800 metara. Dakle, ove prepone – prepreke koje druge zemlje ubacuju izvana – sa strane, Turska hoće da ukloni kako bi bez bavljenja sobom došla do onih razvojnih ciljeva. Međutim, s obzirom da su tim preponama moglo utjecati na društvenopolitička događanja u Turskoj, usporavati njenu trku u budućnost, pojedine zemlje putem medija protive se izbacivanju prepona Kao da od promjena u Turskoj ovisi sudbina ovih zemalja, oni se orkestrirano – horski miješaju u demokratske procese u ovoj zemlji.
Predsjednički izbori ne trebaju predsjedniku Erdoganu da proširi svoje ovlasti. Kada je 1994. godine došao na mjesto gradonačelnika, Istanbul se gušio u smeću, narod je udisao otrov iz saobraćaja, a kroz vodovodne cijevi je sa vodom tekla i hrđa. On je ove probleme riješio, tako da je još za vrijeme njegovog načelnikovanja Istanbul postao jedan od uređenijih gradova, pogotovo kada je o komunalnoj ifrastrukturi riječ. Čistu i zdravu vodu je doveo sa udaljenih planina i zamijenio komletan vodovodni sistem. Tada se u Istanbulu govorilo, „onaj ko nam dovede čistu vodu, treba da bude doživotni gradonačelnik“. I u to vrijeme Erdoganu nisu trebale ovlasti, htio je hizmetiti narodu i to su mu priznali građani Istanbula. Kada je u martu 2003. godine došao na poziciju premijera, turska ekonomija je bila u rasulu. Prema njegovoj viziji, prioritet je bio vraćanje vanjskog duga Međunarodnom monetarnom fondu, a istovremeno pokrenuti su javni radovi – infrastrukturni razvojni projekti, počeli su dolaziti strani investitori. I sve je krenulo ubrzanom razvojnom putanjom. Svemu ovome prethodili su državni udari. Prvi ustav proglašen je 1924. godine koji je ozvaničio jednopartijsku diktaturu. Drugi je napisan za vladavine vojne hunte, poslije puča kojim je zbačen i pogubljen prvi demokratski izabrani premijer Adnan Menderes. Treći još važeći ustav napisan je i usvojen 1982. godine za vrijeme vladavine vojne hunte koja se samopostavila na vlast nakon vojnog puča 12. septembra 1980. godine.
Dakle, ostalo je tutorstvo vojske, pravosuđa i birokratije nad predstavnicima vlasti koje je na demokratskim izborima narod izbrao. Iz ovog se vidi kakvu kakvu tešku preponu hoće Turska da ukloni da bi nesmetano išla u svoj razvoj, ali ovo je dovoljan razlog nekim zemljama da se ovome suprostavi, jer je upravo ta prepona ona poluga kojom utiče, odnosno usporava na razvoj Turske. Primjerice, i pored terorističkih napada i pokušaj puča, statistički podaci govore da je Turska u prošloj godini ostvarila ekonomski rast od 2,9 posto?! On atletičar iz ovog teksta je preskočio ove dvije prepone i premoren hoće do cilja. I u ovakvim prilikama Erdoganu ne trebaju ovlasti zbog ovlasti, nego da bi Tursku doveo do zacrtanih razvojnih ciljeva. I to bez prepona – prepreka. I to što kao predsjednik države neće s premijerom dijeliti izvršnu vlast, sasvim je razumljivo, ako se imaju u vidu državne krize, upravo zbog krize u odnosima predstavnika ove dvije funkcije. Dovoljno se prisjetiti predsjednika Ahmeta Necdeta Sezera i tadašnjeg premijera Bulenta Ecevita. Njihov sukob ima je tragične ekonomske posljedice po Tursku, što je nepojmljivo onome ko ne poznaje „odnose na terenu“, ali ovakvi sukobi i zbog ovog opravdavaju uvođenje predsjedničkog sistema. Dosadašnji razvojni put Turske koji vizionira Recep Tayyip Erdogan govori samo o putu Turske u njenu budućnost, a ne o ovlastima Erdogana.
Otkuda taj strah kod nekih evropskih zemlja od razvoja Turske? Čelnici nekih kršćanskh zemlja plaše svoj narod ekonomski jakom muslimanskom zemljom?! Narod straše muslimanima, kako bi kod njega razvili strah i mržnju prema muslimanima. Ne smijemo ni pretpostaviti šta sve stoji iza ovakve antiturske kampanje. I šta je cilj ove avanture.
Turska više nije zemlja u koju se uvozi jeftin tekstil i plastika lošeg kvaliteta. Ona proizvodi i izvozi automobile, informatičku opremu, kroz istanbulsku berzu dnevno prolaze milijarde dolara, a da ne govorimo o narastajućoj avioindusriji i prihodima od turizma. Zar je ovo teško prihvatiti? Ili se predrasudno pitamo: Šta hoće ti muslimani?! Što će njima razvoj?
