Faisal Alkasim: Koliko islama imamo

1163

Prijevod: Abdullah Nasup
Svi politički sistemi, demokratski prije diktatorskih, teže tome da unificiraju narod namećući mu jedan određeni svjetonazor koji odgovara datom sistemu, tako da se narod po tom svjetonazoru ponaša u domenu kulture, općih društvenih normi, politike, ekonomije, pa čak i religije.
Ne treba smetnuti s uma da je vjera, čak i u islamskom svijetu, oruđe u rukama vlasti kojim se pomažu u upravljanju i kontroliranju ljudi. Iz tog razloga vlasti primarno upravljaju vjeru u pravcu koji služi njihovoj moći, a ne koji je od koristi narodu.
Svaki politički sistem propagira onu vrstu religije i religioznosti koja korespondira s njegovom ideologijom i odgovara njegovim interesima, čak i oni koji govore da je vjera jedna i jedinstvena za sve ljude. U suštini to može biti tako, ali to nije tako za političke sisteme, jer svaki sistem će od vjere uzeti ono što mu odgovara i to će propagirati kao pravu manifestaciju vjere, dok će ostale oblike odbaciti i proglasiti skretanjem i „haridžizmom“.
U nekim arapskim sekularističkim zemljama, poput Sirije, možemo vidjeti kako je sekularizam kod glavnog muftije države rigorozniji i rigidniji i od najrigidnijeg francuskog shvatanja sekularizma, te se ponaša kao radikalni liberal. Ne bih se čudio kad bi nakon spomena Yvesa Saint-Laurenta i Karla Marksa izgovarao „radijallahu anhuma – Allah bio zadovoljan njima“.
Ove vrste muftija nemaju nikakvog problema da vjeru predstavljaju kao sekularizam u osnovi i naći će ti brojne primjere iz historije kojima će potkrijepiti svoju viziju „sekularnog islama“. To su muftije koje zastupaju stajalište vladajućeg političkog sistema. Naprimjer, u Siriji je režim utemeljen na vladavini manjinske, neislamske, zajednice nad dominantnom islamskom većinom i u konstantnom je strahu od nje, stoga taj režim ulaže maksimalne napore da sekularizira tu većinsku zajednicu kako bi je pretvorio u zajednicu s kojom može živjeti. Iz tog razloga vidjet ćemo da u okviru ovakvih režima vjerska elita prenaglašeno ističe element tolerancije i zalaže se za sekularizam, ispunjavajući na taj način interese vladajućeg režim kako bi stekli njegovu naklonost i milost. To znači da je u ovim režimima vjera lišena svoje biti i prije svega u službi je specifičnog interesa režima.
I, baš kao što sekularne države stvaraju sekulariziranu vjeru, tako rigidno konzervativni režimi stvaraju vjeru isključivosti i neprijateljstva prema drugačijem, već prema interesu vladajućeg političkog establišmenta i ulozi koju je taj establišment namijenio vjeri.
Pogledajte, naprimjer, kako Saudijska Arabija vrstu islama koju prakticira od svog osnivanja sada poptuno mijenja i prilagođava novom političkom poretku koji uvodi. Sada je Generalni autoritet za zabavu, važniji od Komiteta za pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, a pjevači i pjevačice su važniji od velike uleme, uz napomenu da su mnogi islamski učenjaci utamničeni odmah po prelasku moći u ruke mladog prijestolonasljednika, a netom prije toga su bili stub političkog sistema. Međutim, kako se mijenja politički sistem, tako je nužno promijeniti i vrstu religioznosti u društvu.