Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Onaj ko se Allaha boji i strpljiv bude – pa, Allah, doista, neće dopustiti da propadne nagrada dobročiniteljima.” (Jusuf, 90.)

Postoje ljudi koji su dobri dok ih drugi gledaju, pošteni dok postoji opasnost da budu otkriveni, pobožni dok su u džamiji, blagi dok im blagost koristi i darežljivi dok neko zna za njihovu darežljivost. Ali postoje i oni čija se dobrota ne mijenja s pogledima ljudi: isti su u javnosti i u osami, kada ih hvale i kada ih kude, kada ih gledaju i kada ih niko ne vidi.

Oni ne čine dobro zato što ih ljudi gledaju, niti se od grijeha sustežu samo zato što bi mogli biti otkriveni. Oni su dosegnuli stepen ihsana – stepen na kojem čovjek živi sa stalnom sviješću da ga Allah vidi i čuje, i da Mu ništa nije skriveno.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definirao je ihsan riječima: ”Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš; jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi.” (Muslim)

Ove riječi ne govore samo o jednom ibadetu, nego o unutrašnjem stanju iz kojeg izviru sva čovjekova djela. Kada bi čovjek znao da stoji pred svojim Gospodarom i da Ga neposredno vidi, zar bi njegov namaz bio nemaran, njegovo srce odsutno, njegov jezik neobuzdan, njegova djela površna a njegova namjera pomiješana s nečim drugim?! Ne bi. Učinio bi sve što može da njegov ibadet bude iskren, skrušen i potpun. Upravo takvu svijest vjernik nastoji probuditi u sebi: ako ja ne vidim Allaha, On mene vidi.

Stoga se iskrenost vjere ne provjerava samo u trenucima kada su oko čovjeka ljudi, nego naročito onda kada se zatvore vrata, kada nema roditelja, supružnika, djece, prijatelja, kamere ni bilo koga ko bi mogao saznati šta čovjek radi. Tada on ostaje sâm sa svojom vjerom. Tada se pokazuje da li se zaista boji grijeha ili se samo boji da bude otkriven; da li ostavlja haram zato što je haram ili zato što bi mogao biti uhvaćen.

Ihsan počinje onda kada čovjek u dubini svoga srca postane svjestan da ga Allah vidi. A kada ta svijest postane živa, više mu nije najvažnije šta može učiniti, nego šta Allah voli.

Kao da pred sobom gledamo Allahovog poslanika Jusufa, alejhis-salatu ves-selam, dok nam Allah govori o iskušenjima i nevoljama kroz koje je prolazio. Kao da ga gledamo dok ga njegova braća odvode, a on ne zna gdje ga vode. Nije učinio nikakav grijeh zbog kojeg bi zaslužio takvu sudbinu. Jedino što je u njihovim srcima raspirilo zavist i ljubomoru bila je činjenica da je bio voljen od svojih roditelja.

Kao da ga gledamo kako se hvata za njihovu odjeću i govori im: ”Braćo, ja vas volim i želim se vratiti s vama. Nemojte me ostaviti!” A onda mu svlače košulju i spuštaju ga do ruba bunara da ga bace u njega. On se hvata za rub bunara, pokušavajući se spasiti, ali oni nisu osjetili nikakvo sažaljenje prema njemu. Bacaju ga u dubinu, a zatim svome ocu dolaze uvečer plačući: ”I uvečer dođoše ocu svome plačući. ‘O oče naš’ – rekoše – ‘bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo.”’ (Jusuf, 16.-17.)

I donijeli su njegovu košulju lažnom krvlju okrvavljenu. Tada im Jakub, alejhis-selam, reče: ”U vašim dušama ponikla je zla misao” – reče on – ”i ja se neću jadati. Od Allaha tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (Jusuf, 18.)

Ali Allah je najbolji čuvar i On je Najmilostiviji od svih milostivih. Ono što je ljudima izgledalo kao početak Jusufove propasti, Allah je pretvorio u početak njegovog uzdizanja. Ljudi su ga pronašli u bunaru, izvukli ga i potom prodali kao roba. Dospio je u Egipat, u kuću čovjeka koji je prepoznao njegovu vrijednost i rekao svojoj ženi: ”Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!” (Jusuf, 21.)

Jusuf je odrastao i stasao na vladarevom dvoru, daleko od svojih roditelja, ali okružen blagostanjem i počastima. A kada je dostigao zrelost, Allah mu je podario mudrost i znanje. Uzvišeni Allah kaže: ”I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.” (Jusuf, 22.)

Allah ovaj ajet završava riječima: ”Tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.” Nije rekao: ”Tako Mi nagrađujemo one koji su mnogo ibadetili”, niti je istakao neku drugu osobinu. Istakao je ihsan – svojstvo koje obuhvata vjeru, iskrenost, strpljivost, čestitost i bogobojaznost.

Isti izraz Allah koristi i kada govori o Musau, alejhis-selam: ”I kad on stasa i ojača, dadosmo mu mudrost i znanje; tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.” (El-Kasas, 14.)

Takvo je stanje Allahovih vjerovjesnika i iskrenih vjernika koji ih slijede. Oni se kroz stepene vjere neprestano uspinju sve dok ne dosegnu stepen ihsana. Bdiju nad sobom i kada su sami i kada su među ljudima. Pred Allahovim zabranama čuvaju se u osami jednako kao i pred ljudima. Ne čine nepravdu kada misle da ih niko neće pozvati na odgovornost. Ne izdaju povjerenje samo zato što vjeruju da njihova izdaja neće biti otkrivena.

Njihov životni moto je: ”On je s vama gdje god bili, i Allah vidi ono što radite.” (El-Hadid, 4.)

Jusuf, alejhis-selam, čuvao je Allahove granice i nije ih narušavao. A onda je došlo iskušenje strasti. Nakon svih iskušenja kroz koja je prošao još od najranijeg djetinjstva, suočio se s novim iskušenjem, možda jednim od najtežih.

Žena u čijoj se kući nalazio pokušala ga je zavesti: ”I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: ‘Hodi!’ – ‘Sačuvaj Bože!’ – uzviknu on – ‘vlasnik moj me lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.”’ (Jusuf, 23.)

Tu se pokazala prava istina ihsana. Jusuf, alejhis-selam, nije se povukao zato što je neko mogao ući, niti ga je zaustavio strah od ljudi. Zaustavila ga je svijest o Allahu.

Zato je čvrsto i bez kolebanja izgovorio: ”Sačuvaj Bože!”

Bio je dobročinitelj – muhsin. Zato je s pravom zaslužio Allahovu počast: ”Tako Mi nagrađujemo dobročinitelje.”

I još jednu, veličanstveniju: ”On je, doista, bio Naš iskreni rob.” (Jusuf, 24.)

Upravo je to stanje koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao kao ihsan: da čovjek obožava Allaha kao da Ga vidi, a ako Ga ne vidi, da zna da On njega vidi. To je poziv na iskrenost u ibadetu i na stalnu svijest o Allahu dok čovjek nastoji svoj ibadet upotpuniti skrušenošću, poniznošću i prisutnošću srca.

A kada ihsan postane živ u čovjeku, on prestaje biti samo osjećaj i postaje način života: u namazu, kada čovjek ne klanja samo tijelom dok mu je srce odsutno; u poslu, kada radi savjesno i pošteno i onda kada ga niko ne nadzire; u trgovini, kada ne iznevjeri onoga koji mu vjeruje; u vlasti i položaju, kada ne iskorištava ono što mu je povjereno; u znanju, kada ga ne pretvara u sredstvo oholosti, popularnosti i stjecanja dunjalučkih blagodati; u nevolji, kada ne izgubi lijepo mišljenje o Allahu; i u blagodati, kada ne zaboravi Onoga Koji mu ju je podario.

Zato se moramo pitati: kakvi smo kada se zatvore vrata? Kakvi smo kada nas niko ne gleda? Kakvi smo kada možemo učiniti nešto što nikada neće saznati ni naši najbliži?

Upravo tada se otkriva koliko je naša vjera živa. Čovjek može prevariti ljude, ali ne može prevariti Allaha. Može sakriti djelo od svijeta, ali ga ne može sakriti od Onoga Koji zna i ono što grudi skrivaju.

Ihsan je da čovjek živi tako da mu Allahova blizina bude stvarnija od ljudskog pogleda. Da bude dobročinitelj i onda kada mu dobrota ništa ne donosi, pošten i onda kada bi ga prevara obogatila, čedan i onda kada ga niko ne bi otkrio.

To je ihsan. To je bio put Jusufa, alejhis-selam, i svih Allahovih poslanika, alejhimus-selam, i to je put njihovih iskrenih sljedbenika. To je put onih čija nagrada kod Allaha nikada neće propasti.