SAFF

Gaza i islamski ummet – ko kome više treba?

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jeste li vidjeli onog mladića koji je izgubio dvadeset članova svoje porodice u Gazi, kako plače, jeca i viče: “Gdje su muslimani?” Možda ste i vi, kao i ja i svi koji su ovo vidjeli, u početku mislili da on traži pomoć za one koji su živi izašli ispod cionističkog bombardovanja.

Da, zapravo, to je prvo što vam padne na pamet kad vidite ovu scenu, ali nakon samo dvije rečenice shvatite da mladić ne traži pomoć i da ne plače zbog sebe, već plače nad ummetom koji mu ne može doći u pomoć i koji ne pomišlja da dođe da mu pomogne.

On kaže: ”Ne plačem za sobom, ne plačem za narodom Gaze, već plačem nad šutnjom i bespomoćnošću islamskog ummeta koji je ovdje izgubio i ubio svoje dostojanstvo. Smrt je izvjesnost, i u svakom slučaju ćemo umrijeti, prije ili kasnije ćemo otići sa ovoga svijeta.”

Kroz historiju su se pojavljivale izjave koje obeshrabruju i omalovažavaju odbranu vjere i domovine, uključujući i ono što su govorili racionalisti sa ”strateškim” idejama koji su mislili da su svjesni i upućeni u ratnu tematiku u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shodno ajetu: ”Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: ‘Da su nas poslušali, ne bi izginuli.'” (Ali Imran, 168.) Tj.: ”Da su nas slušali i da nisu ušli u ovaj rat iz kojeg nisu požnjeli ništa osim smrt, sada bi bili živi.”

A onda je uslijedio kur'anski odgovor: ”Reci: ‘I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima – a Allah zna svačije misli.” (Ali Imran, 154.);

”Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bi bili i u visokim kulama.” (En-Nisa’, 78.)

Tako im Kur'an iznosi nepobitnu istinu, jasno stavljajući do znanja da je borba za slobodu, čast i dostojanstvo borba koja može završiti smrću i u tome nema štete. Naravno, oni koji idu ovim putem ne vide smrt na ovom putu kao smrt, naprotiv, svako ko ide putem borbe na Allahovom putu vidi da zapravo povlačenje i bijeg krije u sebi opasnost i slabost koja se ogleda u upadanju u kandže straha i kukavičluka, i zatvaranju u pakleni zatvor. Ono što neki vide kao smrt je šehadet na Allahovom putu i svjedočanstvo koje svjedoči o stanju ovih ljudi i naravno svih koji žive na ovome svijetu. Šehidska smrt je smrt koja oživljava čovjeka i čovječnost.

Ovom svjesnom imanskom logikom, hrabri mladić iz Gaze vidi tamnicu u kojoj živi ummet, kroz prozor tog svjedočanstva (šehadeta) koje šehida čini živim. On također vidi opasnost koja se nalazi pred islamskim ummetom i plače nad njim. Ono što želi je, ne pomoć koja će ga održati u životu na ovome svijetu nekoliko dana ili godina, već sa mjesta gde stoji ovaj hrabri mladić vidi nesrećnu poziciju onih koji posjeduju ”strateške” umove.

Vidi ih i plače nad njihovom bijedom i njihovom utopljenošću u svijet od svega tri dana, vjerujući da su tigrovi od papira (okupacione cionističke snage) supersila, a ignorišući Božansku svemoć.

Čini se da su se hrabri ljudi iz Gaze pripremili, izračunali šta bi im se na kraju moglo dogoditi, a možda su i izračunali omjere očekivane dobiti i gubitka između onoga što stvarno žive i preživljavaju i dobiti koju su stekli tim operacijama.

Nisu očekivali da će Izrael, koji nikada nije poznavao nikakva moralna ili humanitarna pravila, počiniti najgnusnije zločine protiv čovječnosti, te da će, ako bude potrebno, pribjeći genocidu nad vlasnicima prava.

Savremena realnost je dokazala da će Izrael kada to uradi, naći podršku i opravdanje, kao i obično, od Amerike, Evrope i tzv. civiliziranog demokratskog svijeta i da oni neće preduzimati nikakve negativne korake da odbrane istinu i ljudska prava, i da će saosjećati sa uzurpatorom i izjaviti da je u pravu.

I neće se ni za dlaku pokrenuti da brane potlačene, jer su muslimani u ovoj situaciji žrtve zločina protiv čovječnosti, a muslimani se već gotovo jedno stoljeće ne smatraju običnim ljudskim bićima, niti postoji stvarna snaga i moć da brani muslimane i da zahtijeva da im se vrate prava. Štaviše, ako bi neko i izašao da igra tu ulogu, bit će ignorisan tako da nema smisla iscrpljivati se po ovom pitanju.

Nakon 11. oktobra, na Gazu je u jednoj sedmici ispaljeno duplo veći broj granata i bombi nego što su Sjedinjene Američke Države bacile na Afganistan u toku dvije godine. Bombardovani su civilni ciljevi, djeca i žene, i cijeli svijet je svjedočio ubijanju hiljada ljudi.

Mora se naglasiti da se u Gazi ne ubijaju samo djeca, već čast i dostojanstvo islamskog svijeta i naravno njegova sloboda i suverenitet. Ljudi u Gazi su svakodnevno izloženi bombardovanju i ubijanju, ali danas, pred cijelim svijetom, krv, životi i imovina muslimana izgledaju veoma jeftino, a zločini nad njima su nešto što ne zahtijeva nikakvu odgovornost.

U stvarnosti, postoje velike poteškoće u prihvatanju i podržavanju nepravde, izdaje, ubistava, zločina, podlosti i laži, ali izraelski prijatelji u Americi i Evropi nisu se stidjeli da izvrše ovaj težak zadatak od početka, i mnogi od njih su, bez imalo srama i stida, izjavili da stoje uz izraelski zločin protiv čovječnosti.

Kao da je ratnoj cionističkoj mašineriji potrebna pomoć, dok svojim modernim i sofisticiranim oružjem napada palestinski narod koji je raseljavala, protjerivala iz njihovih domova, tlačila, proganjala i opsjedala u uskom pojasu, i godinama ih bombarduje iz vazduha i sa zemlje kad god poželi.

Sami ovakvi stavovi su dovoljna sramota za savremeni svijet, jer Izrael nikada nije bio žrtva, niti mu je bila potrebna pomoć. Izrael je uvijek bio okupator, tlačitelj, nepravedni ubica i kradljivac tuđe imovine, domova i života. Uprkos tome, licemjerni ”civilizirani” narodi Evrope i Amerike još jednom su se utrkivali da izraze svoju podršku Izraelu u ovoj neravnopravnoj borbi.

Ako oni ponosno stoje uz Izrael sa takvom strašću, šta je onda sa muslimanima? Neki od njih – osim izjava podrške – pokušali su opravdati cionističke napade i zločine prikazujući Hamasove napade kao rezultat nepromišljenosti ili čak rezultat “varvarske” strategije u najboljem slučaju. Međutim, istina je da narodu Gaze ne treba niko da odlučuje o njegovoj sudbini. Hrabri ljudi u Gazi ne traže pomoć ni od koga. Naprotiv, oni svojim postojanim stavovima pomažu porobljenim narodima, dok ovi porobljeni muslimanski narodi izražavaju svoje poštovanje prema Allahovim neprijateljima i ponižavaju se pred njima, tako da postaju njihovi robovi. Zato pomoć Gazi u suštini postaje pomoć muslimanskim narodima izvan vojno okupiranih teritorija.

 

 

 

 

 

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA