Autor: Mirsad Sinanović
Bio jedan grbavac. Nije imao pravog imena. Svi su ga zvali Grbo. Ružno ime, ali je bilo njegova slika. Nije imao svoje kuće. Spavao je pored puta, gdje bi sjeo da se odmori. Na leđima je nosio veliku grbu i ona ga je pritiskala zemlji. Ako bi išao uzbrdo, ruke bi mu dohvaćale zemlju i njima bi se pomagao u hodu, a noge ga jedva nosile. Iako poguren, bio je viši i krupniji od svih ljudi. Nosio je dugu i široku halju koja ga je prekrivala, a za grbu, obujmivši je kanapom, vezao bi veliki zavežljaj u kome mu je bila hrana. Čim bi sjeo na travu, naslonio bi se na grbu, nagnuvši glavu unazad, pa je visila, i tako se odmarao. Sve mu je virilo iz velike glave: I nos, i usta, i uši, i brada. I duboke brazgotine na licu, kao da mu ih je neko nožem urezʹo. Pogled gust k'o glogova šuma.
Ako bi zaspao, hrkajući glasovi i potmuli zvižduci iz usta i nosa titrali bi nisput. Oni što bi prolazili, zaledili bi se u čudu. Naslonjena na veliku grbu, pred njima je ova grdosija spavala dubokim snom i još hrkala i pištila. Kao strašilo. Djeca ga se bojala. I bježala od njega kada bi ga srela na putu. I čim bi otrčali daleko, zvala ga pogrdnim imenima. On bi ih samo pogledao i kolutao žmiravim očima.
Živio je od rada, za hranu i haljine. Sa seljanima se nije pogađao, išao bi i kopao im zemlju. Čim bi je prekopao, tražili bi ga drugi. Za njega je uvijek bilo posla: Ili na zemlji, ili na nečijoj kući, ili je cijepao drva. Kada bi zahladnjelo, spavao bi među ovcama, a njih je hladnoća zbijala te su ga grijale, a od snijega i kiše štitila ga je drvena nadstrešnica. Malo je govorio, skoro nikako. Promuklo, jedva riječ po riječ.
Jednom su vukovi napali ovce. Grbo je prvog vuka strgʹo sa ovce i raskinʹo. I druga dva vuka, što su režeći skakali na njega je rastrgʹo, a drugi se razbježali. Kada su u toj noći najhrabriji seljani koje je probudilo vučije režanje ušli u tor, imali su šta vidjeti: Grbo je hrče među ovcama, a u snijegu se crvene vukovi. Nikada ovo nisu vidjeli. O ovome je glas išao nadaleko. A kada bi ga neko o ovome upitao, on bi se okrenuo od njega, da ga ne čuje.
Jednom su djeca jezivo vrištala daleko od kuća, kod rijeke Bistrice, da su stariji seljani trčali tamo. Kada su prešli pola puta, vidjeli su grbavca kako trči, a njegova široka halja lepršala je iza njega. Kada su došli do potoka, imali su šta vidjeti: U krupnim i velikim rukama Grbe bila su dva dječaka, Adem i Mića. On se sagnuo i dječaci su se našli na zemlji, potrčavši svojima koji su došli, čim su čuli vrisku i galamu.
A šta je bilo, lahko je ispričati. Na mjestu gdje je Bistrica kamenjem, zemljom, granjem i lišćem bila pregrađena, bila je najveća dubina. Svi su se na tom mjestu bojali njenih vrtloga. Rijeka je prije ove pregrade udarala u jednu stijenu, a onda, dubeći krugove, jurila prema dubini prije pregrade. U toj dubini kupali su se samo oni najhrabriji, najbolji plivači, ali su se i oni bojali. Znali su da ih nekakva vodena sila hoće uvući u vrtlog, a onda na dno Bistrice.
Ona dva dječaka bila se osmjelila, skakali su sa brane u najveću dubinu, sve dok ih ta sila nije uhvatila. Vrištali su i mlatarali rukama oko sebe, ali im nije bilo pomoći. Onda se pojavio Grbo. Dotrčao je do brane i s nje se spustio, ali voda je bila preduboka i za njega. Doplivao je do dječaka, a oni su se uhvatili za njegovu halju. Grbo je plivao prema obali, vukući ih za sobom. Sva djeca su se okupila na obali, gledajući ovoga gorostasa kako snažno pliva, a da ga vodene struje nisu uhvatile. Vidljiva je bila Grbova grba za koju je voda slijepila halju, pa su oni on obali vidjeli da je mnogo veća od njegove glave. Došli su mnogi seljani iz kuća, kada su čuli vriskove na Bistrici.
Otada svi u selu dali su Grbi da spava u njihovim kućama. I on je živio s njima i s njihovom djecom. Nisu mu dali da spava u toru, iako im je tamo čuvao ovce. Hranili su ga i oblačili. Iako je bio velik i ružan, s grbom koja ga je pritiskala, kako je vrijeme prolazilo, djeca su ga se sve manje bojala. Navikavali su se na njega ružnog. Krili bi se u visokoj travi, a on bi ih tražio.
Čim bi se Sunce zapalilo na Bistrici, djeca bi se kupala, a Grbo ih gledao sa obale.
